Po podacima s kojima raspolaže Hrvatska narodna banka, kada se radi o prenesenoj deviznoj štednji hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci riječ je o iznosu od oko 545 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a neprenesena štednja iznosi približno 312 milijuna maraka (glavnice, a koliko to iznosi kada se pribroje kamate ovisi o odredbama svakog pojedinog ugovora, odnosno valuti i visini kamatne stope). Presuda Europskog suda za ljudska prava bitna je za štediše koje imaju neprenijetu štednju, dok je problem prenesene devizne štednje, za koju je hrvatska država dala punomoć Zagrebačkoj i Privrednoj banci Zagreb za tužbu protiv Ljubljanske banke, problem za koji rješenje pokušavaju naći hrvatski i slovenski financijski stručnjaci Zdravko Rogić i Franc Arhar.
Sa svog zadnjeg sastanka početkom listopada njih su dvojica predložila ministrima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije da se Banci za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu zajedno pošalje pismo u kojima će tu instituciju obje strane zamoliti za suradnju u traženju rješenja za pitanje stare devizne štednje Ljubljanske banke, te najavili da će u međuvremenu razgovarati i o mogućem bilateralnom rješenju. Hrvatskim građanima koji nikada nisu prenijeli svoju staru deviznu štednju iz Ljubljanske banke i do svojeg su novca neki od njih i ranije pokušavali doći preko sudova, nadu daje današnja presuda Europskog suda za ljudska prava Strasbourgu. Taj je sud nepravomoćnu presudu donio u predmetu troje državljana BiH koji su pokrenuli postupak tražeći da Europski sud utvrdi odgovornost tuženih država za neisplatu tzv. stare devizne štednje u podružnici Ljubljanske banke Sarajevo i Invest banke Tuzla dugi niz godina.
Europski sud je utvrdio odgovornom Republiku Sloveniju za povredu prava na mirno uživanje vlasništva i prava na učinkovito pravno sredstvo štedišama koje su svoju deviznu štednju položile u podružnice Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije, te Republiku Srbiju za neisplatu devizne štednje položene u Invest banci izvan teritorija Srbije. Također je presudio da propusti Slovenije i Srbije da podnositelje zahtjeva (tužitelje) u ovom predmetu, ali i sve druge osobe u istom pravnom položaju uključe u određene sheme povrata te štednje, predstavlja sustavni problem. Stoga obje države trebaju u roku od 6 mjeseci od konačnosti ove presude omogućiti podnositeljima i svima drugim štedišama u istom položaju isplatu stare devizne štednje pod istim uvjetima kao što je omogućeno onima koji su imali staru deviznu štednju u podružnicama slovenskih banaka u Sloveniji, odnosno srpskim državljanima koji su imali štednju u poslovnicama srpskih banaka na području Srbije.
Slovenska strana najavljuje žalbu na presudu, te ponavlja kako je Ljubljanska banka Sarajevo nacionalizirana 1993. godine, čime je, kako tvrde, bila prekinuta i svaka veza između Slovenije i te banke. U Hrvatskoj je Ljubljanska banka u krajem 1989. postala Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, bez statusa pravne osobe, a početkom 90-tih se Ljubljanska banka povukla s hrvatskog tržišta. Slovenija je ustavnim zakonom iz srpnja 1994. osnovala Novu Ljubljansku banku, a ne-slovenskim štedišama je onemogućeno da naplate svoja potraživanja temeljem sudskih rješenja. Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec najavljuje žalbu Slovenije na presudu Europskog suda, ponavljajući slovenske stavove po kojima problem stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci treba rješavati u okviru sukcesijskih pregovora, a ne sudskim postupcima te kako se presudom krši "načelo teritorijalnosti" po kojemu su za deviznu štednju iz vremena bivše Jugoslavije odgovorne države nasljednice na čijem teritoriju žive štediše, a ne država u kojima je bila centrala banaka u kojima su štedjeli.
S hrvatske pak strane ocjenjuju kako presuda daje nadu hrvatskim štedišama da će doći do svoje stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci. Odvjetnik dijela hrvatskih štediša Ljubljanske banke Milivoj Žugić ocjenjuje da presuda daje "konkretnu, jasnu, ostvarljivu i izglednu nadu da će štediše doći do svojih novaca". Zastupnica Republike Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava Štefica Stažnik ističe kako je presuda važna i za štediše koji nisu podnijeli zahtjev Europskom sudu ili je njihov zahtjev na sudu ali o njemu nije odlučivao.
