Vekarić je u razgovoru za Hinu posebno upozorio na koncepcijsku promašenost Pravilnika, jer umjesto da integrira hrvatsku humanističku znanost u europski prostor, on je izdvaja od tog prostora, umjesto da promocijom hrvatskih institucija i hrvatskih izdavača u europskom prostoru pomogne da stanu na "europske" noge, taj ih Pravilnik do te mjere minorizira da ih drži potpuno irelevantnim za znanstveno djelovanje. Primjerice, kako je naveo, HAZU je u 150 godina izdala na desetke tisuća relevantnih znanstvenih radova iz područja humanističkih znanosti, no po Pravilniku, ne samo HAZU, nego i neke druge znanstvene ustanove nisu relevantan izdavač.
Vekarić smatra znatnim slabostima Pravilnika što je zanemario kvalitetu i kvantitetu nečijeg znanstvenog rada, a predimenzionirao značenje međunarodne vidljivosti, odnosno poistovjetio je međunarodnu vidljivost s kvalitetom što jednostavno nije točno. "Nema ama baš nijednog elementa vrednovanja kvalitete znanstvenog rada", izjavio je, dodavši kako se po tom Pravilniku može postati znanstveni savjetnik s ukupno 12 članaka. Drugim riječima, kako objašnjava, ako se radovi objave u nekom poznatom svjetskom časopisu, pola radnog vijeka može se proživjeti s oko 150 stranica teksta ili u prosjeku deset stranica na godinu što je u humanističkim znanostima neznatna količina.
Dovoljno je "pogoditi" časopis s neke "prave liste" i slobodno se može krenuti na Havaje i do mirovine elektronskom poštom slati po jedan rad u razmaku većem od jedne godine, dometnuo je. Vekarić ne zamjera Pravilniku što želi stimulirati "međunarodnu vidljivost" hrvatskih znanstvenika u svim područjima, pa i u humanističkim, naprotiv, to je važna stvar, nego zamjera što je predimenzionirao značenje tog kriterija i uzdignuo ga na pijedestal, zanemarujući važnost ostalih kriterija. Taj kriterij, po njegovu mišljenju, može vrijediti 20-25 posto, a ne kao uvjet koji potpuno onemogućava napredovanje.
Bude li se slijedio ovaj Pravilnik, kako napominje, prestat će se pisati na hrvatskom jeziku i objavljivati u hrvatskim časopisima, jednostavno gasit će se hrvatski časopisi s višedesetljetnom tradicijom i velikim doprinosom razvoju humanističkih znanosti. "Pravilnik je potpuno izvan vremena i prostora i u potpunom neskladu s uvjetima u kojima djeluju hrvatski znanstvenici", smatra Vekarić, koji ne sumnja da treba poticati naše znanstvenike da svoje radove objavljuju izvan granica Hrvatske, ali sve te ciljeve, kako dodaje, treba postići stimulativnom politikom, a ne restrikcijama i nasiljem.
Zaključno ističe da će nedavno doneseni Pravilnik nanijeti veliku štetu humanističkim znanostima, posebno povijesti, jer će ne samo uništiti veliki broj vrijednih časopisa nego će i pridonijeti znanstvenom bleferaju, prepakiravanju starih rezultata u novu "međunarodnu ambalažu", umjesto znanstvenom "rudarenju", samozatajnom arhivskom radu, koje je temelj kvalitetne povijesne znanosti.
