Pravopis će biti na internetu, bit će javno dostupan i besplatan i želimo ga podastrijeti stručnoj i široj javnosti na ocjenu i mišljenje, najavio je ravnatelj Jozić u razgovoru za Hinu povodom skorog predstavljanja toga pravopisa u Hrvatskome državnom arhivu. Objasnio je da je znanstvenicima Instituta misao vodilja bila da pravopisna rješenja budu znanstvena i utemeljena na načelu sustavnosti i tradicijskome načelu, odnosno ukorijenjenosti u hrvatskoj pravopisnoj tradiciji. Jozić je svjestan toga da će uvijek biti onih koji će imati primjedaba, ali isto tako zna da većina ljudi smatra da je upravo Institut mjerodavna ustanova za jezična pitanja.
Napomenuo je da je, kada je riječ o pravopisu, hrvatski jezik u situaciji u kojoj nije ni jedan drugi europski jezik budući da je, od početaka modernoga pravopisanja, odnosno od pravopisa Ivana Broza iz 1892. godine, do danas bilo više od 70 pravopisnih izdanja, od toga više od 20 izdanja samo u zadnja dva desetljeća. To je pak, rekao je, potvrda da je Hrvatima pravopis jako važan i zbog pitanja identiteta, a posebice se kao takav ističe "Londonac" (popularni naziv za "Hrvatski pravopis" Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, objavljen 1971. i politički zabranjen, ali se u fototipskom izdanju pojavio u Londonu). Pri tomu, dodao je Jozić, "Londonac" donosi brojne preporuke na leksičkoj razini i prvi je mali razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, zbog čega je i bio proskribiran u vrijeme Hrvatskoga proljeća. Nakon izbora za ravnatelja dr. Jozić je zatekao stanje kojemu je, istaknuo je, pristupio afirmativno.
Podsjetio je da u institutskoj strategiji, usvojenoj za razdoblje od 2010. do 2015., piše da je jedna od glavnih zadaća Instituta izrada normativnog rječnika, pravopisa i gramatike. No, dodao je, kako se na tome nije ništa radilo, predložio je da se pristupi ponajprije izradi pravopisa (uz rad na rječniku), što je prihvaćeno te su znanstvenici u lipnju prošle godine 'prionuli' na posao kako bi pridonijeli rješavanju pravopisne situacije u kojoj je jedini pravopis sa službenim dopuštenjem "Hrvatski pravopis", autora Babića, Finke i Moguša, objavljen 1994. u Školskoj knjizi. Dopuštenje za taj pravopis nije nikada dokinuto, a ostali pravopisi mogu se koristiti kao priručna nastavna sredstva.
To su pravopis autora Vladimira Anića i Josipa Silića iz 2001. u izdanju Novoga Libera i Školske knjige, "Hrvatski školski pravopis" Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša iz 2005. u izdanju Školske knjiga (koji ima službenu preporuku za uporabu), "Hrvatski pravopis" Lade Badurine, Ivana Markovića, Krešimira Mićanovića iz 2007. u izdanju Matice hrvatske, te "Hrvatski pravopis" Stjepana Babića i Milana Moguša iz 2010. u izdanju Školske knjige Zagreb.
Pravopis iz 1994. je pravopis dvostrukih rješenja koji dopušta, barem kod pitanja kao što su - pisati ne ću ili neću, pogrješka ili pogreška, te zadatci ili zadaci, uporabu i jednoga i drugog oblika. Te su dvojnosti u pravopisu istih autora ukinute 2000., a tada su se mediji, znanstvene i kulturne ustanove na neki način 'pobunile' protiv toga jer, napomenuo je, ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska 2000. u medijskom smislu potpuno drukčija zemlja nego što je bila 1990-ih kada još nije bilo interneta ni internetskih portala.
Podsjetio je kako su mediji 'progurali' mnoge hrvatske izraze i pomogli širenju hrvatske riječi, pa tako danas, primjerice, nitko u Hrvatskoj više ne govori oficir nego časnik, a tastaturu je 'zamijenila' tipkovnica. I dok imamo jedan pravopis odobren za osnovne i srednje škole, nemamo pravopisa koji bi bio odobren ili preporučen na opće nacionalnoj razini, za što, objasnio je Jozić, ne postoje ni uvjeti jer nema zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, čije donošenje Institut podržava. Zato se, ako naš pravopis prihvate struka i javnost, on neće moći propisati na razini Republike Hrvatske dokle god nema zakona koji, smatra, ne bi bio restriktivan u smislu u kojem ga neki pokušavaju prikazati, odnosno kao 'jezičnog policajca'.
Uz ocjenu da se pravopisno pitanje ipak prenaglašava, Jozić je istaknuo kako se propuštaju raditi mnogo važnije stvari, kao što su povijesna gramatika i povijesni rječnici što nismo 'iznjedrili' u dva desetljeća samostalnosti. Zato nam je, zaključio je Jozić, bila želja da napokon zaključimo pravopisno pitanje jer će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju (EU) hrvatski jezik postati 24. službeni jezik EU-a i to će mu biti do sada najveće međunarodno priznanje, a svaki hrvatski građanin moći će pisati europskim institucijama na hrvatskome jeziku i s pravom očekivati i od njih dobiti odgovor na hrvatskome jeziku.
