Bugarska i Rumunjska postale su članicama EU-a 1. siječnja 2007. i u srijedu je isteklo prijelazno razdoblje u kojem su zemlje članice mogle uvesti ograničenja za radnike iz tih zemalja. Privremeno ograničenje za jednu od četiriju temeljnih sloboda na kojima počiva jedinstveno europsko tržište uvedeno je i za 10 zemalja koje su se Uniji pridružile 1. svibnja 2004. te za Hrvatsku koja je u nju ušla 1. srpnja 2013. Pri ulasku novih članica, stare članice mogu ograničiti pristup svojem tržištu rada, i to u tri faze.
U prvoj fazi svaka zemlja može odlučiti da prve dvije godine članstva novih članica neće primjenjivati europsko zakonodavstvo, koje jamči slobodu kretanja radnika, nego nacionalno, koje najčešće predviđa da strani radnici moraju imati radne dozvole da bi se mogli zaposliti. U drugoj fazi, koja traje tri godine, zemlje članice moraju obavijestiti Europsku komisiju i dati valjano obrazloženje zašto žele produljiti rok u kojemu ne žele primati strane radnike. U trećoj fazi, koja traje dvije godine, produljenje se može opravdati samo opasnošću od poremećaja na tržištu rada. Ograničenje ni u kojem slučaju ne može trajati dulje od sedam godina.
Prva faza za bugarske i rumunjske radnike istekla je 31. prosinca 2008., a devet zemalja (Njemačka, Francuska, Austrija, Belgija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Velika Britanija za Bugare i Rumunje te Španjolska samo za Rumunje) odlučilo je produljiti ograničenje za još tri godine. U tim zemljama bugarski i rumunjski radnici mogli su raditi samo s radnom dozvolom i to u 291 zanimanjem za koje nedostaje radnika. U ostalim zemljama članicama Bugari i Rumunji mogli su i prije raditi bez ikakvih ograničenja.
Od 1. siječnja samo radnici iz najmlađe članice, Hrvatske, imaju ograničenja za rad u 13 zemalja, koje su odlučile iskoristiti mogućnost privremenog ograničavanja na svojem tržištu rada (Francuska, Njemačka, Nizozemska, Cipar, Austrija, Velika Britanija, Slovenija, Belgija, Španjolska, Luksemburg, Italija, Malta i Grčka), a u ostalih 14 zemalja (Švedska, Danska, Finska, Estonija i Litva, Latvija, Portugal, Poljska, Rumunjska, Mađarska, Irska, Slovačka, Češka i Bugarska) mogu se zapošljavati bez ikakvih ograničenja od prvog dana članstva, 1. srpnja 2013.
Većina od 15 starih država članica uvela je prijelazna razdoblja za radnike iz 10 novih članica od 2004. godine, a svoje tržište rada stranim radnicima u prvoj su fazi potpuno otvorile samo Velika Britanija, Švedska i Irska. Italija, Finska, Španjolska, Portugal i Grčka ukinuli su ograničenje u slobodi kretanja radnika nakon prve dvije godine, to jest 2006., a Austrija i Njemačka bile su jedine zemlje koje su ga zadržale tijekom svih sedam godina, to jest do 2011. Za bugarske i rumunjske radnike svoje tržište rada otvorilo je 1. siječnja 2007., odmah na početku njihova članstva, 10 od 25 zemalja članica (Estonija, Cipar, Latvija, Litva, Poljska, Slovenija, Slovačka, Finska, Švedska i Češka).
Od 2009. ograničenja su ukinuta u Danskoj, Španjolskoj (samo za Bugare), Grčkoj, Mađarskoj i Portugalu. Nakon druge faze, koja je završila 1. siječnja 2012., ograničenja su ukinuta u Irskoj i Italiji, a ograničenje od svih sedam godina, do 31. prosinca 2013. iskoristile su Belgija, Njemačka, Španjolska (samo za Rumunje), Francuska, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Austrija i Velika Britanija. Bugarski i rumunjski građani od 1. siječnja 2007. imaju pravo na slobodu kretanja i boravka u Europskoj uniji kao i građani drugih zemalja članica. Mogu otići u bilo koju zemlju pod uvjetom da u jednoj zemlji ne ostaju dulje od tri mjeseca.
Za boravak dulji od tri mjeseca europski građani moraju imati posao ili dovoljno novca za život i zdravstveno osiguranje kako ne bi pali na teret socijalnog sustava zemlje u kojoj borave, što se ne mijenja ni nakon 1. siječnja 2014. Građani EU-a iz zemalja koje nisu članice Schengena ili iz zemalja iz Europskoga ekonomskog područja podliježu nacionalim pravilima o ulasku i boravku stranaca. To znači da za boravak dulji od tri mjeseca moraju imati posao ili novac za život, ili u toj zemlji borave zbog školovanja ili profesionalnog osposobljavanja, ili su pak u rodbinskoj vezi s nekim tko legalno boravi u toj zemlji.
Bugarska i Rumunjska još nisu članice Schengena jer se tome protivi nekoliko zemalja, najviše Nizozemska. Iako stare zemlje članice više nemaju nikakvih mogućnosti ograničavanja pristupa svojemu tržištu rada za Bugare i Rumunje, u nekim zemljama članicama, u prvome redu u Velikoj Britaniji, ali i u Njemačkoj i Francuskoj, strahuju od masovnog dolaska radnika iz tih dviju zemalja, koje zajedno imaju 30 milijuna stanovnika. Najviše je rasprava bilo i još ih ima u Velikoj Britaniji, gdje je premijer David Cameron, želeći umiriti euroskeptičnu javnost i radikalne euroskeptike u svojoj Konzervativnoj stranci, izjavio da treba ograničiti pristup stranim radnicima socijalnom sustavu zemlje u kojoj rade.
Pedesetak konzervativnih zastupnika potpisalo je inicijativu da se Bugarima i Rumunjima produlje ograničenja do 2019. godine, ali vlada to službeno ne podupire jer je to protiv europskih propisa. Cameron je odluku laburističke vlade 2004. godine da bez ikakvih ograničenja dopusti dolazak radnika iz 10 novih članica nazvao "monumentalnom pogreškom". Britanija je nakon velikog proširenja 2004. godine primila najviše državljana iz novih članica.
Po procjenama, u toj zemlji sada radi oko 650.000 Poljaka, što ih čini drugom najbrojnom skupinom imigranata nakon Indijaca. Poljski dužnosnici, ali i Europska komisija ističu da je Britanija "samo profitirala dolaskom novih radnika". Poljaci kažu da su dosad u Velikoj Britaniji platili znatno više poreza nego što su primili socijalne pomoći.
