S tim crkvama Vlada Republike Hrvatske nije potpisala ugovor o zajedničkim interesima. U svom zahtjevu Sudu crkve navode da zbog toga ne mogu provoditi vjeronauk u školama i predškolskim ustanovama, pružati dušebrižničku skrb svojim članovima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, zatvorima i kaznionicama te sklapati brak u vjerskom obliku sa učincima građanskog braka.
Sud je utvrdio sljedeće:
- bez obzira što nemaju sklopljen ugovor sa RH, sve vjerske zajednice, stoga i navedene crkve mogu pružati dušebrižničku skrb svojim članovima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, zatvorima i kaznionicama na temelju hrvatskog zakonodavstva.
Stoga je odbacio kao očito neosnovan prigovor crkava da su njihove vjerske zajednice diskriminirane u odnosu na pravo na pružanje dušebrižničke skrbi svojim članovima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, zatvorima i kaznionicama (čl. 14. u vezi s čl. 9. Konvencije), kao i da im je učinjena povreda prava na slobodu vjeroispovijedi s ove osnove (čl. 9. Konvencije).
- kriteriji sadržani u Zaključku Vlade RH na temelju kojih se sklapaju ugovori sa vjerskim zajednicama, nisu se jednako primjenjivali u odnosu na sve vjerske zajednice.
Stoga je utvrdio da su podnositelji radi toga diskriminirani u vezi s ostvarivanjem prava na slobodu vjeroispovijedi (pravo na provođenje vjeronauka u školama i predškolskim ustanovama i pravo na sklapanje braka u vjerskom obliku sa učincima građanskog braka), odnosno čl. 14. u vezi s čl. 9. Konvencije.
- Konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ne nameće državama obavezu da dopuste provođenje vjeronauka u školama i predškolskim ustanovama kao ni obavezu da priznaju učinke građanskog braka koji je sklopljen u vjerskom obliku.
Stoga je odbacio kao očito neosnovan zahtjev podnositelja da im je povrijeđeno samo pravo na slobodu vjeroispovijedi (čl. 9. Konvencije).
Konačno, Sud je odbacio kao očito neosnovan i dio zahtjeva podnositelja koji se odnosi na povredu prava na pristup sudu (čl. 6. Konvencije) i nepostojanje učinkovitog pravnog sredstva (čl. 13. Konvencije).
Svakom od podnositelja Sud je zbog povrede prava iz Konvencije dosudio pravičnu naknadu u iznosu od 9.000 Eura. Ova presuda, ukoliko niti jedna strana ne podnese zahtjev za ispitivanjem pred Velikim Vijećem postat će konačna 9. ožujka 2011. godine.
Štefica Stažnik
Zastupnica Vlade RH pred ESLJP
