Člankom 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.
Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. članka 159. (odnosno, šest godina za pokretnine i 20 godina za nekretnine u slučaju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, a 20 godina za pokretnine i 40 godina za nekretnine, u slučaju samo poštenog posjeda).
Što se vremena potrebnog za dosjelost tiče, člankom 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost.
U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.
Nadalje, kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću. Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću.
Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
"I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.