Postati nečiji nasljednik je pravo, ali ne i obveza. Stoga, jedno od nasljednopravnih prava je i pravo na odricanje od nasljedstva. Može se reći da je pravo na odricanje od nasljedstva sporedno pravo koje nastaje uz nasljedno pravo te tako i pripada onoj osobi kojoj pripada i glavno pravo (jedino je glede svoga prestanka samostalno jer ako ne bude iskorišteno prestat će dok će nasljedno pravo i dalje postojati).
Odricanje od nasljedstva, kao nasljednopravni institut, uređuju odredbe Zakona o nasljeđivanju i to prvenstveno odredbe članaka 130. – 137. toga Zakona.
Kao što smo rekli, biti nasljednik je pravo, ali ne i obveza. Naime, nitko nije dužan biti nasljednikom. Stoga, ako to doista ne želi biti, mora se tog prava odreći.
Na početku valja istaknuti da se tog prava ne može odreći onaj nasljednik koji je već raspolagao ostavinom ili njezinim dijelom. Što se tiče samog načina (oblika) odricanja, možemo reći da se nasljednik može odreći nasljedstva na dva načina: javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke i ugovorom o odricanju od nasljedstva (u kojem slučaju govorimo o anticipiranom odricanju).
Učinak odricanja od nasljedstva postoji i prema potomcima nasljednika, osim ako odricatelj nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.
Izjava o odricanju od nasljedstva je formalni akt (mora biti javnoovjerovljena ili dana na zapisnik). Neopoziva je i bezuvjetna. Ono što je bitno napomenuti je da se dana izjava ne odnosi na naknadno pronađenu imovinu.
Ovdje treba reći da odricanje od nasljedstva „u korist“ nije odricanje, već ustupanje drugom. Takva izjava nema pravnog učinka ako je dana prije otvaranja nasljedstva, osim iznimno, u obliku ugovora o odricanju od nasljedstva. Time dolazimo do drugog načina (oblika) odricanja od nasljedstva. Navedeni ugovor mogu sklopiti samo predak i potomak te bračni drugovi. Njime se potomak odnosno bračni drug odriče od nasljedstva. To je i formalan ugovor, jer propis zahtijeva pisani oblik ugovora te ovjeru suca, javnobilježnički akt ili solemnizaciju od javnog bilježnika. Odricanje od nasljedstva, učinjeno ugovorom o odricanju od nasljedstva, vrijedi i za potomke nije li što drugo određeno.
O nepoznavanju pravnih posljedica odricanja od nasljedstva raspravljalo se na Županijskom sudu u Zagrebu, u kojem je donesena odluka Gž-2041/10-2 od 21. prosinca 2010. Radilo se, u biti, o ustupanju nasljedstva drugom sunasljedniku, a nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist druge osobe (dakle, ustupio je svoj nasljedni dio), nije bio upoznat s pravnim posljedicama tog čina, a u vezi odgovornosti za dugove ostavitelja.
Naime, situacija je u tom predmetu bila sljedeća: nasljednik M. G.-T. izjavio je prigovor protiv rješenja o nasljeđivanju, kojim u bitnom tvrdi da se nasljedničkom izjavom od 3. rujna 2008., kojom je prihvatio nasljedstvo i odrekao ga se u korist sunasljednice, ustvari želio odreći nasljedstva, kako ne bi odgovarao za dugove ostavitelja.
Sud prvog stupnja pobijanim rješenjem pravilno je odbio navedeni prigovor pozivom na odredbu članka 133. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju uz obrazloženje da se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela te odredbu članka 135. Zakona o nasljeđivanju da se izjava o odricanju od nasljedstva ili o prihvatu nasljedstva ne može opozvati, nego se može pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje, jer je nasljednik dao jasnu i nedvosmislenu izjavu u korist određenog nasljednika.
Žalitelj je uglavnom ponavljao da nasljednička izjava ne odražava njegovu pravu volju jer nije bio pravilno upoznat s pravnim posljedicama izjave, što pojašnjava činjenicom da nije znao da kao nasljednik koji je ustupio nasljedstvo odgovara za dugove ostavitelja, što nije slučaj kod odricanja od nasljedstva. Smatra da izjavu takvog sadržaja ne bi dao da je znao za pravne posljedice.
Međutim, protivno prigovorima žalitelja, sud odnosno javni bilježnik nije bio dužan davati pravnu pomoć takvog opsega, već se njegova obveza, prema odredbi članka 217. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju, sastojala u tome da nasljednika u pozivu upozori da može do donošenja prvostupanjskog rješenja o nasljeđivanju dati izjavu o odricanju od nasljedstva usmeno na ročištu ili javno ovjerovljenom ispravom, a ako na ročište ne dođe ili takvu izjavu ne da, smatrat će se da želi biti nasljednikom.
Dakle, okolnost da nasljednik nije znao da davanjem izjave o odricanju u korist određenog nasljednika odgovora za dugove ostavitelja ne utječe na njezinu valjanost.