Oporezivanje prometa nekretnina i stjecanje na temelju odluke suda

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je jednu zanimljivu odluku vezanu uz stjecanje prava vlasništva u sudskom postupku i porez na promet nekretnina. Radi se o odluci broj U-III-3585/2008, od 3. ožujka 2011.

Temeljno pitanje u tom predmetu je – smatra li se, u smislu članka 4. Zakona o porezu na promet nekretnina, stjecanjem nekretnine stjecanje na temelju svake odluke suda, odnosno postoji li u slučaju deklaratorne sudske odluke oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina.

Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-10233/04-4 od 14. svibnja 2008., kojom je odbijena podnositeljeva tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske od 21. listopada 2004. Navedenim rješenjem odbijena je podnositeljeva žalba protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar od 24. travnja 2002.

Prvostupanjskim rješenjem podnositelju je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina te mu je utvrđen porez na promet nekretnina u iznosu od 46.495,50 kuna.

Navedeni porez na promet nekretnina podnositelj je, prema osporenim odlukama, dužan platiti zbog toga što je pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Zadru u pravnoj stvari protiv tuženika Grada Nina, radi utvrđenja prava vlasništva, usvojen podnositeljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je podnositelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. … u k.o. Vrsi, slijedom čega se na tim nekretninama ima upisati pravo vlasništva na ime podnositelja.

U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su mu razrezom poreza na promet nekretnina, koji nije dužan platiti, povrijeđena ustavna prava. Izrijekom navodi članke 3., 14., 48. i 50. Ustava, ali u ustavnoj tužbi naglašava da su osporena rješenja i presuda Upravnog suda arbitrarni, zbog manjkavosti obrazloženja i zbog okolnosti da ni u jednom činjenično i pravno istovjetnom slučaju stjecatelji nekretnina nisu obvezani na plaćanje poreza na promet nekretnina, već su, naprotiv, primijenjena porezna oslobođenja.

Podnositelj ukazuje na to da se njegov slučaj ni po čemu ne razlikuje od niza istovjetnih slučajeva, koji su nastali kao posljedica postupaka diobe nekadašnjih tzv. „seoskih muša“. Ti postupci provođeni su 1936./1937. godine, na temelju ovlasti tadašnjih banovinskih vlasti (Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području Pokrajine Dalmacije), kada su se, uz nazočnost predstavnika vlasti i poglavara sela na čijem su se području postupci provodili, veliki nepodijeljeni zemljišni kompleksi u vlasništvu (u to vrijeme) „poreznih općina“ pojedinog mjesta, a koji su u pravilu služili za zajedničku ispašu stoke svih seljana, dijelili i, uz prethodnu izmjeru, dodjeljivali pojedinim domaćinstvima. Istodobno su se sačinjavale tzv. listine o diobi, kao i nacrti s pozicijama pojedinih parcela, koji su sačuvani do danas. Sve navedeno predstavljalo je valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva. Na opisani je način određeno zemljište pripalo i pok. djedu podnositelja, K. U., nakon kojeg je podnositelj, kao njegov nasljednik, sve do danas u nesmetanom posjedu spornih nekretnina.

Podnositelj, dakle, kao i tijekom postupka koji je prethodio, ističe da je vlasništvo spornih nekretnina stekao na temelju nasljeđivanja i diobe suvlasničke zajednice, a ne odlukom suda (presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Zadru) koja je isključivo deklaratorne prirode i donesena samo zbog činjenice da je podnositelj imao nedvojben pravni interes uskladiti zemljišnoknjižno stanje s faktičnim, dakle, da nije bilo nikakvog „prometa“ nekretnina.

Nadležna porezna tijela i Upravni sud smatraju, naprotiv, da je riječ o stjecanju na temelju sudske odluke, koje podliježe oporezivanju, ne uzimaju u obzir činjenicu nasljeđivanja niti činjenicu da je podnositelj nasljednik prvog nasljednog reda, ne osvrću se na podnositeljeve žalbene i tužbene navode niti na dokumentaciju koju im je predočio te utvrđuju da je prijeporni porez dužan platiti.

Takva odluka, kako ističe podnositelj (i dostavlja Ustavnom sudu više primjera sudskih presuda i poreznih rješenja), nije donesena ni u jednom od brojnih činjenično i pravno istovjetnih slučajeva. Naprotiv, u svim su slučajevima primijenjene odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, kojima su stjecatelji oslobođeni plaćanja poreza na promet nekretnina, što je u skladu i s rješenjem Ustavnog suda broj: U-I-82/1998 od 20. svibnja 1998.

U tužbi koju je podnositelj podnio nadležnom prvostupanjskom parničnom sudu, osim općeg historijata podjele tzv. „seoskih muša“ kojeg izlaže i u ustavnoj tužbi, podnositelj je, u odnosu na vlastiti slučaj, naveo da su utužene zemljišne čestice upisane kao vlasništvo Grada Nina i da je „...on osobno i putem svojih pravnih prednika u nesmetanom posjedu spornih nekretnina te obavlja sve vlasničke i posjedovne radnje...“. Također je naveo da ima pravni interes srediti zemljišnoknjižno stanje i da stoga predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na utuženim zemljišnim česticama „...za cijelo, i to po osnovi diobe seoskih muša...“, slijedom čega se ima izvršiti upis prava vlasništva na njegovo ime. Tužbi je priložio podatke o posjedovnom stanju i položajni nacrt utuženih zemljišnih parcela.

Drugostupanjsko upravno tijelo, odbijajući podnositeljevu žalbu, navelo je da podjela tzv. „seoskih muša“ nije bila način stjecanja podnositeljevog prava vlasništva, već je njegov nesmetani posjed, nakon pravnih prednika, bio podloga za donošenje spomenute parnične presude. Međutim, upravno tijelo smatra da podnositelj ni sa čime (u upravnom postupku) nije dokazao da bi i njegovim pravnim prednicima tijekom podjele „seoskih muša“ bile dodijeljene baš utužene zemljišne parcele, da je on baš te parcele naslijedio kao izvanknjižno vlasništvo, odnosno da su mu baš one pripale u podjeli s ostalim sunasljednicima – budući da nema pisanog diobenog ugovora sunasljednika, a rješenje o nasljeđivanju iza pok. K. U. (podnositeljeva djeda) na te se parcele ne odnosi i one nisu bile predmetom nasljeđivanja.

Upravni sud suglasio se sa stajalištem drugostupanjskog upravnog tijela da za drugačije rješenje konkretne upravne stvari nema dokaza u spisu predmeta.

Prema tome, stajalište je podnositelja da je temelj stjecanja spornih nekretnina dioba i nasljeđivanje od prednika čiji je on nasljednik prvog nasljednog reda, dok je stajalište nadležnih poreznih tijela i Upravnog suda da je temelj stjecanja spornih nekretnina odluka suda.

I jedno i drugo (dioba i nasljeđivanje) u poreznom smislu predstavlja „promet nekretnina“ odnosno „stjecanje“ koje jest pravna osnova oporezivanja, time da stjecanje nasljeđivanjem, pod određenim uvjetima, ne podliježe oporezivanju. Takvi su slučajevi utvrđeni člankom 13. Zakona o porezu na promet nekretnina.

U konkretnom slučaju, porezna tijela i Upravni sud donijeli su osporene odluke slijedom činjenice da je u parničnom postupku donesena presuda na temelju priznanja, iz čije izreke i obrazloženja proizlazi da se podnositelj može upisati kao vlasnik spornog zemljišta (jer mu to tuženik – knjižni prednik ne osporava, već priznaje), ali nije razvidan način stjecanja, to jest da bi podnositelj baš to sporno zemljište stekao nasljeđivanjem od djeda i diobom između sunasljednika.

Razvidno je, nadalje, da je tijekom upravnog postupka razmotrena dokumentacija koju je nadležnom tijelu dostavio podnositelj, na okolnosti načina stjecanja spornog zemljišta, ali su nadležna tijela utvrdila da nema pisanog diobenog ugovora sunasljednika, a rješenje o nasljeđivanju iza pok. podnositeljeva djeda da se ne odnosi na parcele na koje se odnosi sudska odluka i da one nisu bile predmetom nasljeđivanja.