U tom je slučaju Republika Hrvatska vlasništvo stekla na temelju zakona, dakle, ono se temelji na određenim činjenicama koje su se ispunile na dan stupanja Zakona na snagu, a to su:
- da su na dan 24. srpnja 1991. poljoprivredna zemljišta u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo te
- da je na taj datum navedeno zemljište bilo izvan granica građevinskog područja.
Što se smatralo poljoprivrednim zemljištem 24. srpnja 1991., određivao je članak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a to su bile: oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici, močvare, drugo zemljište koje se koristi ili može koristiti za poljoprivrednu proizvodnju te neizgrađeno građevinsko zemljište, osim uređenog građevinskog zemljišta, užih dijelova starih jezgri koje odredi županijska odnosno gradska skupština.
Od 1991. godine prošlo je 20 godina, a zasigurno još sva poljoprivredna zemljišta u društvenom vlasništvu nisu na temelju navedene odredbe upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske.
Postavlja se, stoga, pitanje – ima li na vlasništvo Republike Hrvatske na poljoprivrednom zemljištu koje je bilo u društvenom vlasništvu utjecaj činjenica da se u međuvremenu promijenio status tog zemljišta, iz poljoprivrednog u građevinsko?
Odgovor na to pitanje daje sudska praksa. Naime, prema stajalištu sudske prakse (radi se o odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž-849/10-2, od 13. listopada 2010.) ako su se ranije ispunile zakonske pretpostavke iz članka 3. stavak 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 34/91) kojim je Republika Hrvatska postala vlasnik određenoga poljoprivrednog zemljišta, onda naknadna promjena zone građevinskog područja nema utjecaja na promjenu prava vlasništva tog zemljišta.
U odluci je, u obrazloženju, navedeno:
"Tuženi ni tijekom postupka, a ni u žalbi ne tvrdi da bi se sporne nekretnine u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", br. 34/91 - dalje: ZPZ) nalazile unutar granica građevinskog područja, nego se tek od izmjena prostornog plana Grada L. nalaze unutar granica građevinskog zemljišta. Iz uvjerenja nadležnog upravnog tijela nedvojbeno se radi o nekretninama koje su na dan 24. srpnja 1991. bile izvan zone građevinskog zemljišta, koje uvjerenje ni tuženi ne osporava.
Naknadnim promjenama zone građevinskog područja ne mijenja se pravo vlasništva, budući da je prema čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno da kada je Zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu ni odluka suda, ni pravni posao, ni nasljeđivanje, onaj kome se ispune glede neke stvari te pretpostavke stječe samim time pravo vlasništva u trenutku ispunjenja ovih pretpostavaka, te time prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na toj stvari (st. 2.).
Prema tome, žalbena tvrdnja da je sud identifikacijom na licu mjesta trebao utvrditi u koju se svrhu sporne nekretnine danas koriste potpuno je irelevantna, posebice uz u spis priloženog spomenutog uvjerenja nadležnog upravnog tijela, te tvrdnje tuženog da su promjenom vlasništva nakon 1945. dotadašnje livade pretvorene u ribnjake i jezerca, te daljnje tvrdnje da u vrijeme stupanja na snagu ZPZ-a nisu imale poljoprivrednu namjenu, jer, kako je rečeno, poljoprivrednim zemljištem u smislu toga Zakona smatra se svako neizgrađeno zemljište izvan zone građevinskog zemljišta, a što je nesporno bilo i predmetno."