Europski sud (The Court of Justice of the European Union) ima sjedište u Luxembourgu, sastoji se od 27 sudaca (po jedan iz svake države članice) i 9 nezavisnih odvjetnika koje sporazumno imenuju države članice na 6 godina. Oni se odabiru među kandidatima čija je nepristranost zajamčena. Uloga Suda je da osigura poštivanje zakona u tumačenju i provedbi Ugovora.
Sud može ustanoviti da je jedna od država članica propustila djelovati u skladu s nekom od obveza preuzetim potpisivanjem Ugovora, provjeriti podudarnost pravnih postupaka organa Unije sa zakonskim odredbama te ustanoviti propuste u radu Europskog parlamenta, Vijeća ili Komisije.
Međutim, mnogi smatraju da je njegova najvažnija funkcija nadležnost davanja mišljenja, na zamolbu nacionalnog suda, o tumačenju ili valjanosti odredaba zajedničkih pravnih akata koje provode institucije Unije. Ako su takva pitanja u procesu pred nacionalnim sudom, Europski sud može, a u nekim slučajevima i mora, dati prethodno rješenje.
U praksi se radi o tome da nacionalni sud pred kojim se nađe predmet u kojem je potrebno primijeniti pravo Europske unije, može uputiti prethodno pitanje Europskom sudu koji je jedini nadležan za tumačenje i primjenu prava Europske Unije. Kad se pitanje primjene europskog prava postavi u predmetu koji teče pred sudom države članice protiv čijih odluka nema pravnog lijeka na temelju nacionalnog prava, taj sud mora podnijeti stvar Europskom sudu.
Prethodni postupak mogu pokretati samo nacionalni sudovi država članica, što znači da će i Hrvatska ulaskom u EU steći pravo, ali i obvezu pokretanja prethodnog postupka. U podnesku upućenom Europskom sudu nacionalni sud detaljno opisuje činjenice predmeta i pravni kontekst – propise primjenjive na predmet koji mogu biti relevantni u kontekstu prava EU. Potom postavlja jedno ili više pitanja o valjanosti ili interpretaciji propisa prava EU za koje smatra da bi mogli biti primijenjeni u konkretnom predmetu.
Zanimljivo je napomenuti da Europski sud i ustavne sudove država članica smatra nacionalnim sudovima u smislu europskog prava, što znači da je i njima dana mogućnost postavljanja prethodnog pitanja pred Europskim sudom.
Ukoliko je riječ o složenijem predmetu, preuzima ga nezavisni odvjetnik koji priprema izvješće za sudsko vijeće (koje može zasjedati kao veliko, malo vijeće ili u plenumu svih sudaca). Mišljenja nezavisnih odvjetnika nemaju obvezujući karakter, ali bacaju dodatno svjetlo na problematiku slučaja te djeluju snagom svoje argumentacije.
Europski sud ne može odlučivati o valjanosti nacionalnih propisa, on samo daje interpretaciju propisa EU iz koje nacionalni sud treba povući odgovarajući zaključak. Uloga Europskog suda u postupku prethodnog pitanja je dati pravilno tumačenje prava EU. Na nacionalnom je sudu ostatak posla – slijedeći upute Europskog suda primijeniti pravo i riješiti predmet.
Prethodni postupak usko je vezan uz konkretni predmet pred nacionalnim sudom koji postavlja pitanje, dakle odgovor koji će dati mora biti od koristi nacionalnom sudu da riješi slučaj, jer će se u protivnom Europski sud proglasiti nenadležnim.
Unatoč gore navedenom, jednom kada Europski sud protumači neku odredbu europskog prava, takva interpretacija obvezuje i izvan spora, a ujedno je i retroaktivna jer objašnjava značenje norme od trenutka nastanka. Dakle interpretacija Europskog suda ima učinke erga omnes.
Budući da je svrha postupka osiguranje ujednačenog tumačenja i primjene prava Europske unije bez obzira na to koji ga sud primjenjuje, važna je činjenica da se presude objavljuju kao jedinstvene presude. Naime, budući da se presude donose glasanjem na zatvorenoj sjednici, a pred Europskim sudom ne postoji institut izdvojenog mišljenja pojedinog suca, nije moguće znati jesu li se suci u donošenju odluke razilazili u mišljenju te ako jesu, kakvo je to drugačije mišljenje bilo.
Treba imati na umu da su nacionalni sudovi ujedno i „europski sudovi“ i stoga odgovornost primjene europskog prava leži prvenstveno na njima, a uloga Europskog suda je ujednačavanje sudske prakse i razvoj prava Europske unije. Stoga je nacionalni sud dužan primjenjivati europsko pravo, bez obzira šalje li ili ne prethodno pitanje Europskom sudu.
Postavljanje prethodnog pitanja velika je i važna ovlast, ali i odgovornost u rukama nižih sudova. Diskrecijske ovlasti omogućuju im da već na nižem stupnju otklone nepravilnu implementaciju i neusklađenost nacionalnog i europskog prava i to bez upletanja nacionalnog Ustavnog suda, čiju odluku ne trebaju niti tražiti. Međutim, tu je i velika odgovornost sudova budući da nepoštivanje prava EU od strane države članice, što uključuje i sud države članice, može dovesti do postupka zbog kršenja prava EU protiv te države pred Europskim sudom. Kršenje prava za sobom povlači i mogućnost odgovornosti države za naknadu štete pojedincima, čak i kad je to kršenje posljedica postupanja (ili nepostupanja) nekog nacionalnog suda.
Kao i drugim zemljama koje su u prošlim proširenjima postale članice Europske unije i hrvatskom pravosuđu bit će teško naviknuti se na nov način razmišljanja i rješavanja predmeta, međutim, prilagodba je nužna. Savjetovanja i obrazovanje pravne elite već je započelo i vrlo je važno da se nastave uz aktivno sudjelovanje pravnika koji će kroz koju godinu morati poznavati i primjenjivati jedan nov i razgranat pravni sustav.
Danijela Damjanović, dipl. iur.