Sigurnosne mjere su kaznenopravne sankcije čijom se primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. One imaju opće i posebne pretpostavke za svoju primjenu. Opća pretpostavka primjene sigurnosnih mjera je počinjenje kaznenog djela.
Sigurnosne mjere u hrvatskom kaznenom pravu nikada se ne izriču kao samostalna kaznenopravna sankcija već je njihovo izricanje moguće jedino uz osuđujuću presudu kojom je izrečena kazna zatvora odnosno uz uvjetnu osudu.
Sigurnosne mjere zakonom su taksativno navedene te sud nije ovlašten prema počinitelju kaznenog dijela primijeniti drugu ili drukčiju sigurnosnu mjeru od one propisane zakonom. Njihova primjena nije vezana uz točno određeno kazneno djelo već je sud ovlašten primijeniti sigurnosnu mjeru kada god smatra da se njezinom primjenom ostvaruju uvjeti navedeni u članku 74. Kaznenog zakona.
Posebne pretpostavke za primjenu pojedine sigurnosne mjere propisane su kod svake mjere pojedinačno.
Sigurnosne mjere propisane Kaznenim zakonom su:
- obvezno psihijatrijsko liječenje,
- obvezno liječenje od ovisnosti,
- zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti,
- zabrana upravljanja motornim vozilom,
- protjerivanje stranca iz zemlje i
- oduzimanje predmeta.
Ustavni sud na sjednici održanoj 28. lipnja 2011., odlukom broj U-I-1162/2008, ukinuo je članak 78. stavak 4. Kaznenog zakona kojim je regulirana primjena sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom. Naime, ukinutim stavkom bilo je propisano da se ova sigurnosna mjera može primijeniti zauvijek prema počinitelju kaznenog djela iz područja sigurnosti prometa na cestama ako je riječ o osobi koja je kao vozač počinila kazneno djelo protiv sigurnosti prometa u kojem je smrtno stradala jedna ili više osoba, te da okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno ili prijašnje počiniteljevo kršenje prometnih propisa pokazuje da postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela.
Ustavni sud smatra da je ovakvo zakonsko rješenje protivno Ustavu RH iz razloga što "ograničavajuća pravna pravila moraju biti prikladna za ostvarenje postavljenog legitimnog cilja, te se njima mora postići ravnoteža između Ustavom i zakonom zajamčenih prava počinitelja kaznenog djela, s jedne strane, i zaštite objektivnog pravnog poretka u području izricanja kaznenopravnih sankcija, s druge strane."
Ograničenje prava kod sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom mora se utemeljiti na opasnosti počinitelja, a ne na njegovoj krivnji dok trajanje sigurnosne mjere mora biti u funkciji njezine propisane svrhe.
Osporenim stavkom 4. članka 78. Kaznenog zakona isključena je mogućnost povremenog (periodičnog) preispitivanja potrebe primjene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom koju je sud počinitelju (pravomoćno) izrekao jednokratno i zauvijek. Time je onemogućena primjena sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom sukladno propisanoj svrsi sigurnosnih mjera, kod kojih je ograničeno najduže trajanje sigurnosne mjere, a utvrđivanje njihovog trajanja u svakom pojedinom slučaju stavljeno je u zadatak suda.
Nadalje, u odluci Ustavnog suda navodi se da se termin "zauvijek" protivi uobičajenom hrvatskom pravnom nazivlju te da se izricanje sigurnosne mjere u neodređenom trajanju protivi općoj svrsi sigurnosnih mjera.
Mišljenja smo da je ovakva odluka Ustavnog suda osnovana, ali ne samo i isključivo iz razloga koji su u njoj navedeni. Naime, sukladno članku 30. Ustava Republike Hrvatske, osuda za kazneno djelo može "imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja nekih prava na određeno vrijeme". U ovoj odredbi Ustava govori se o pravnim posljedicama osude.
Uzimajući u obzir da je izricanje sigurnosne mjere moguće jedino prema osobi koja je osuđena za kazneno djelo, ovakva odredba Ustava obuhvaća i sigurnosne mjere kao pravne posljedice osude koje imaju za posljedicu gubitak odnosno zabranu stjecanja određenih prava.
Ova odredba Ustava razrađena je i oživotvorena u članku 5. stavak 2. Kaznenog zakona koji propisuje: "Za svaku vrstu kaznenopravnih sankcija zakonom se određuje njihovo trajanje i nijedna se kaznenopravna sankcija ne može propisati ni izreći ili primijeniti na neodređeno vrijeme."
Očito je da je formulacija Kaznenog zakona o gubitku određenog prava zauvijek, dakle na neodređeno vrijeme, protivna Ustavu, a i samom Kaznenom zakonu. Ovakva formulacija ne postoji samo u ukinutom stavku 4. članku 78., već je zakonodavac istu formulaciju primijenio i kod sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje gdje je u članku 79. stavku 3. također propisao mogućnost protjerivanja stranca zauvijek ukoliko je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Stoga bi, sukladno navedenom, kao i odluci Ustavnog suda, i ta odredba Kaznenog zakona bila protivna Ustavu.
Daniel Deković, dipl. iur.
