Kriterij konvergencije (Convergence criteria) predviđen je Ugovorom iz Maastrichta (člankom 121/1 Treaty establishing the European Community) te se popularno naziva i Maastricht criteria. Taj kriterij ne predstavlja uvjet za ulazak pojedine države u članstvo Europske Unije, već uvjet za uvođenje eura kao nacionalne valute kod postojeće članice.
Europski monetarni sustav (European monetary system EMS-1) osnovan je 1979. s ciljem ostvarivanja monetarne stabilnosti država članica i sprječavanja prevelikih fluktuacija njihovih nacionalnih valuta, a sve s krajnjim ciljem uvođenja zajedničke valute. Uvođenjem eura, postojeći monetarni sustav zamijenjen je s EMS-2 (naziva se još i Exchange-rate mechanism – ERM-2). U tom sustavu sudjeluju zemlje koje još ne mogu ili ne žele zamijeniti nacionalnu valutu Eurom, kao i nove članice koje žele ući u eurozonu, ali prethodno moraju dokazati da su ispunjavale kriterije konvergencije kroz period od najmanje dvije godine.
Nakon ulaska u punopravno članstvo Europske unije, država je dužna ispunjavati sljedeće kriterije, kako bi mogla zamijeniti vlastitu valutu eurom i time ući u eurozonu:
1) stabilnost cijena: stopa inflacije određene zemlje članice ne smije biti veća od 1,5 postotnih poena prosječne stope inflacije tri zemlje Europske unije s najnižom inflacijom u godini koja prethodi preispitivanju stanja u zemlji članici kandidatkinji za EMU, gdje se stopa inflacije mjeri indeksom potrošačkih cijena;
2) državne financije:
a) proračunski deficit države u bruto domaćem proizvodu (BDP) ne smije prelaziti 3% na kraju prethodne financijske godine, a ako nije tako, dopušta se da deficit privremeno bude iznad (ali još uvijek blizu) razine od 3%,
b) udio bruto duga države u BDP-u ne smije prijeći 60% na kraju prethodne financijske godine, a ukoliko do toga dođe, navedeni se udio mora zadovoljavajućom brzinom približavati propisanoj vrijednosti;
3) dugoročne kamatne stope: prosječne nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju biti veće od 2% u odnosu na kamatne stope triju zemalja Europske unije s najnižom stopom inflacije;
4) tečaj: država članica dužna je tijekom najmanje dvije godine, neprekidno, održavati stabilan tečaj u okviru ERM-2 tečajnog mehanizma, odnosno dužna je ograničiti fluktuaciju nacionalne valute (+/- 15% u odnosu na euro) i spriječiti devalvaciju u odnosu na valute ostalih zemalja članica Europske unije.
Svaka država članica mora ispuniti sve navedene uvjete kako bi mogla sudjelovati u Europskoj monetarnoj uniji, koja čini treću fazu europske integracije. Navedeni kriteriji predviđeni su u Protokolu koji se naziva Protocol on the convergence criteria.
Nakon što država članica uđe u eurozonu, ne treba ispunjavati jasno određene uvjete kakvi su postavljeni u periodu koji je tome prethodio, što je dovelo do financijske i dužničke krize u nekim državama članicama, od kojih je najveći problem nastupio u Grčkoj.
Danas postoji 17 članica eurozone. Preostalih 10 članica Europske unije još nije preuzelo euro, od kojih su Ujedinjeno Kraljevstvo i Danska Ugovorom predvidjele nepreuzimanje eura. Ostale zemlje obvezne su preuzeti euro nakon što ispune predviđene uvjete (Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Švedska - ima obvezu preuzimanja eura, ispunila je predviđene uvjete, ali je preuzimanje eura odbačeno na referendumu). Trenutno se u ERM-2 sustavu nalaze Danska, Latvija i Litva.
Glavni cilj koji se želi postići ispunjenjem ovih kriterija je zadržavanje stabilnosti cijena unutar Europske unije općenito, ali ponajviše u slučaju njezinog proširenja kada postoji povećana opasnost od destabilizacije.
Pripremila: Karla Štingl, dipl. iur.