Podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (u nastavku: Europski sud), u kojem prigovara da su domaće vlasti, time što su odbile njegov zahtjev za kupnju stana na kojem je ranije imao stanarsko pravo, povrijedile njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija).
Podnositelj zahtjeva imao je stanarsko pravo na stanu u Vojniću, gdje je živio sve do 1. listopada 1991. godine, kada je pobjegao pred okupatorskim snagama i otišao živjeti u Karlovac, gdje mu je kao prognaniku privremeno dodijeljen stan.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je nakon što je Republika Hrvatska nakon 5. kolovoza 1995. vratila kontrolu nad svojim državnim teritorijem započeo s obnovom stana u Vojniću, koji je bio u lošem stanju i nepodoban za stanovanje, pa je za to vrijeme nastavio živjeti u Karlovcu. Međutim, u listopadu 1996. Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Općine Vojnić dodijelila je stan na privremeno korištenje drugoj osobi.
Podnositelj je podnio zahtjev za kupnju predmetnog stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, na koji nije odgovoreno, pa je stoga podnio tužbu kojom je zahtijevao sklapanje kupoprodajnog ugovora.
Domaći sudovi utvrdili su da je podnositelj zahtjeva napustio stan 1991. godine i da ga nije koristio u razdoblju od 5. kolovoza 1995. do 23. kolovoza 1996., te su se pozvali na članak 2. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju presuđujući da je stanarsko pravo podnositelja prestalo po sili zakona jer nakon stupanja na snagu toga Zakona nije koristio svoj stan kroz razdoblje duže od devedeset dana, te su odbili njegov tužbeni zahtjev. I Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva.
Europski sud odbio je prigovor Vlade koja je tvrdila da je podnositelj izgubio svoje stanarsko pravo prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, navodeći da je isti izgubio svoje stanarsko pravo po sili zakona dana 5. siječnja 1996. godine, a ne na temelju kasnijih presuda domaćih sudova. Naime, Europski sud ukazao je na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj je jasno navedeno da se Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju primjenjivao samo na one osobe koje su bile napustile prethodno okupirani teritorij Hrvatske nakon njegovog oslobođenja 1995. godine. Stoga je mišljenje Europskog suda, a u svjetlu prakse Ustavnog suda, da je podnositelj zahtjeva zadržao svoje stanarsko pravo jer se na njega nije primjenjivao Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju.
Utvrdivši da je zahtjev podnositelja zahtjeva za kupnju stana bio dovoljno utvrđen da bi postao "imovina" koja privlači zaštitu članka 1. Protokola br. 1. Europski sud smatra da odbijanje domaćih sudova da usvoje njegov zahtjev za kupnju stana nedvojbeno predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.
Europski sud ocijenio je da su odluke domaćih sudova u ovome predmetu imale zakonitu osnovu u domaćem pravu, budući da se njihovo odbijanje zahtjeva podnositelja za kupnju stana temeljilo na članku 2. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Međutim, postojanje pravne osnove nije samo po sebi dovoljno da zadovolji načelo zakonitosti. Kad govori o "zakonu", članak 1. Protokola br. 1. aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku prasku te podrazumijeva kvalitativne preduvjete, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost.
Primjena Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenim područjima od strane redovnih sudova na predmet podnositelja zahtjeva nije bila u skladu s tumačenjem i praksom Ustavnog suda, prema kojoj se taj Zakon nije mogao primijeniti na situacije slične situaciji podnositelja zahtjeva. Iako je i Ustavni sud imao priliku ukinuti presude redovnih sudova koje su bile protivne njegovim prijašnjim odlukama, on to nije učinio. Stoga su u predmetu podnositelja zahtjeva ne samo presude redovnih sudova, nego i odluka Ustavnog suda bile same po sebi protivne prethodnoj sudskoj praksi toga suda.
Kad se tako očigledno proturječne odluke miješaju u pravo na mirno uživanje vlasništva, a za čiju proturječnost nije dano nikakvo razumno objašnjenje, takva miješanja ne mogu se smatrati zakonitim u svrhu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Stoga je ovo miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti te je bilo protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.
S obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva i razloge iz kojih je utvrđena povreda članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Europski sud ocijenio je da bi najprikladniji oblik zadovoljštine bilo ponavljanje postupka u primjerenom roku.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 23. ožujka 2011. br. 13488/07 u predmetu Brezovec protiv Hrvatske.
(M.B.)