Nedavnom odlukom broj U-III/1052/2007 od 4. svibnja 2011. Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda RH broj: Rev 506/05-2 od 13. prosinca 2006., kojim je odbačena revizija podnositelja podnesena protiv presude drugostupanjskog suda.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika, te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, što su tuženici dužni priznati, te izdati tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljičina prava vlasništva. Na temelju članka 382. stavaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku drugostupanjski sud navedenom presudom odredio je da je protiv prvostupanjske presude dopuštena revizija.
U ustavnoj tužbi podnositelj ističe povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2., 19. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. alinejom 1. Ustava RH, kao i članka 5. Ustava. Podnositelj navodi da je drugostupanjski sud dozvolio tzv. izvanrednu reviziju, ali da je, unatoč tome, Vrhovni sud donio osporeno rješenje o odbačaju revizije.
Drugostupanjski sud je ocijenio da su u postupku pred prvostupanjskim sudom, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene, potpuno i istinito utvrđene sve pravnorelevantne činjenice, te da je na takvo činjenično stanje sud primijenio odgovarajuće materijalno pravo. Naime, da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke glede stjecanja prava vlasništva dosjelošću na temelju članka 159. stavka 3. u vezi članka 160. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Drugostupanjski sud u presudi navodi da se prema ovako koncipiranom tužbenom zahtjevu, te činjeničnom stanju koje je bilo predmetom utvrđivanja i zahtjevu tuženika da se dopusti revizija, a u svrhu usuglašavanja sudske prakse, jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti stranaka, po ocjeni tog suda, pravno opravdanim ukazuje zaključak o dopuštanju revizije (članak 382. stavak 3. ZPP-a).
U osporenom rješenju, kojim je odbacio reviziju, Vrhovni sud obrazlaže da prema odredbi članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalno-pravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U obrazloženju presude drugostupanjski sud naznačit će zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge iz kojih je smatrao da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
S obzirom na obrazloženje drugostupanjske presude, nije jasno zbog kojeg je to važnog pravnog pitanja drugostupanjski sud dopustio reviziju, stoga je u takvoj situaciji opravdano zaključiti, iako izreka drugostupanjske presude sadrži odredbu da je revizija dopuštena, da su ostvarene pretpostavke za odbacivanje revizije na temelju odredbe članka 392. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.
Ustavna tužba podnositelja razmotrena je s aspekta povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1., u svezi članka 14. stavka 2. Ustava.
Ustavni sud ocjenjuje da se pravno stajalište zauzeto u osporenom rješenju Vrhovnog suda, prosuđujući ga s aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na pravično suđenje i prava na jednakost pred zakonom, ne temelji na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog postupovnog prava. Naime, u ovom sporu revizija je podnesena pozivom na članak 382. stavak 2. ZPP-a (izvanredna revizija), budući da je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Zbog toga što drugostupanjski sud u obrazloženju osporene presude nije naveo pravno pitanje na temelju kojeg je dopustio reviziju, stranka, u ovom slučaju podnositelj ustavne tužbe, ne bi smio snositi posljedice tako što će njegova revizija biti odbačena kao nedopuštena.
Ustavni sud napominje da je člankom 116. stavkom 1. Ustava propisano da Vrhovni sud, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Isto stajalište zauzeto je u odluci Ustavnog suda broj: U-III-2838/2006 od 5. lipnja 2007.
Ustavni sud, u konkretnom slučaju, naglašava da je Vrhovni sud na naprijed opisani način povrijedio pravo podnositelja na pristup učinkovitom pravnom lijeku. Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava koji svakome jamči pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u članku 6. stavku 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Stalna praksa Europskog suda za ljudska prava tumači ga tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena. Zakonodavac doduše, opravdano može postupovnim odredbama ograničiti pravo na pravni lijek u interesu učinkovitog pravosuđa, ali propust valjane primjene takvih odredbi značit će uvijek povredu prava na pristup pravnom lijeku kada predstavlja proizvoljno tumačenje mjerodavnog (postupovnog) prava.
Stoga Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje Vrhovnog suda doneseno pogrešnom primjenom članka 392. stavka 2. ZPP-a (u svezi članka 382. stavka 2. istog Zakona). Odbacujući reviziju podnositelja kao nedopuštenu, Vrhovni sud je, suprotno podnositeljevim legitimnim očekivanjima, podnositelju uskratio pravnu zaštitu budući da mu nije bilo omogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje – konkretno, nije mu bilo omogućeno učinkovito koristiti zakonom propisani izvanredni pravni lijek (reviziju). Nadalje, ocjenjujući reviziju nedopuštenom, nakon što je Županijski sud dopustio izvanrednu reviziju, podnositelju je onemogućeno i podnošenje ustavne tužbe protiv drugostupanjske presude, jer je, opravdano, imao razloga očekivati da će Vrhovni sud meritorno odlučivati o njegovoj reviziji, te je, stoga, podnošenje ustavne tužbe, u tom trenutku, bilo preuranjeno.
Prema stajalištu Ustavnog suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000.).
Kada je u konkretnom slučaju podnositelj mogao legitimno očekivati da će odlučivanje u njegovom sporu završiti pred revizijskim sudom, onda je opisanom povredom načela vladavine prava povrijeđeno ustavno načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava, u svezi s pravom zajamčenim člankom 14. stavkom 2. Ustava. Primjena ovih ustavnih načela očito natkriljuje formalističku interpretaciju zakonskih odredbi o dopuštenosti revizije.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.