U Republici Hrvatskoj nasljednopravne odnose uređuje Zakon o nasljeđivanju. Sukladno članku 5. Zakona, tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik.
Ostaviteljevom smrću njegova ostavina prelazi na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo.
U pogledu sastava ostavine valja reći da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.
Dakle, da bi neka stvar, pravo, obveza ili drugi pravni entitet bio u sastavu imovine mora:
1. pripadati ostavitelju u trenutku njegove smrti
2. biti nasljediv
3. biti slobodan za nasljeđivanje.
Sastav ostavine možemo podijeliti u dvije skupine: prvu skupinu čine dobra koja su u trenutku ostaviteljeve smrti bila njegova pravna dobra – ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, subjektivna imovinska prava, pravima slični entiteti) i ostaviteljeva neimovinska dobra (autorska prava i sl.), dok drugu skupinu čine ostaviteljeva dugovanja – obveze i obvezama slični pravni entiteti.
Vezano uz sastav ostavine česti su slučajevi u praksi da supružnik ostavitelja traži izdvajanje bračne stečevine koja mu pripada, dakle, zahtijeva da se ostavina ostavitelja umanji za onaj dio koji je živući supružnik stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice.
S obzirom na to da u skladu sa člankom 258. Obiteljskog zakona izvanbračna zajednica žene i muškarca, koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. toga Zakona, stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova, opisana situacija dogodit će se i u slučaju izvanbračne zajednice.
Ako je sastav ostavine između stranaka sporan, kao što može biti u opisanom slučaju, javni bilježnik uputit će stranke u parnicu, u skladu sa člankom 223. i 224. Zakona o nasljeđivanju.
Odluka o tome što čini bračnu stečevinu, a time i pripadajući dio bračnog druga koji je nadživio ostavitelja, ovisi o tome u kojem vremenskom razdoblju je trajala ta zajednica. Naime, valja upozoriti na odredbe bivšeg Zakona o braku i porodičnim odnosima koji se primjenjuje na imovinske odnose bračnih drugova sve do 1. srpnja 1999., kada je počeo važiti Obiteljski zakon (NN 162/98), s obzirom na različito uređenje instituta bračne stečevine.
Prema odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima određeno je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine, njihova zajednička imovina, u kojoj se suvlasnički udio svakog bračnog druga određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Tek od 1. srpnja 1999. bračna stečevina određuje se tako da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u braku stečene imovine.
Nakon što je utvrđen sastav ostavine, odnosno, nakon što je živućem bračnom drugu priznata pripadajuća bračna stečevina, a time i izdvajanje imovine iz ostavine, javni bilježnik će preostalu imovinu koja čini ostavinu rasporediti na nasljednike u skladu s pravilima o zakonskom, odnosno oporučnom nasljeđivanju, ako oporuka postoji.
Jedno od pitanja koje se može pojaviti je – može li nasljednik (bračni drug koji je nadživio ostavitelja) odmah u ostavinskom postupku ustupiti svoj dio bračne stečevine nekom od sunasljednika?
Tu treba reći da bračna stečevina ne ulazi u ostavinu i s njom se može raspolagati neovisno od ostavinskog postupka po pravilima o raspolaganju pokretnina, nekretnina i prava. Naime, predmet ostavinskog postupka propisan je člankom 174. Zakona o nasljeđivanju. U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.
Iz navedene odredbe ne može se zaključiti da bi predmet ostavinskog postupka bilo ustupanje bračne stečevine, s obzirom na to da se tu ne radi o nasljeđivanju niti ustupanju nasljednog dijela.