Prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
Jedno od bitnih određenja instituta stjecanja bez osnove, pogotovo pravila o vraćanju stečenog bez osnove, je to da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima).
Vezano uz navedeno, navodimo jednu relativno novu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 516/10-2, od 14. srpnja 2010., u kojoj je predmet odlučivanja bilo vraćanje iznosa dosuđenog pravomoćnom i ovršnom presudom, koja je kasnije ukinuta odlukom revizijskog suda.
Naime, u toj odluci sud je kao ključno naveo:
"Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da za rješenje ovog spora nije od utjecaja kakva će biti odluka suda u navedenom predmetu, već je bitna samo činjenica da je pravna osnova na temelju koje je tuženica primila isplatu utuženog iznosa u međuvremenu otpala zbog toga što je presuda ukinuta. Stoga ne samo da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena spomenuta bitna povreda nego ne postoji ni sama nepravilna primjena odredaba čl. 213. i 212. ZPP u svezi kojih se ta bitna povreda ističe.(…)
Slijedom navedenog proizlazi da u dijelu pobijane presude kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih je revizija izjavljena.
Predmetni tužbeni zahtjev temelji se na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO).
Prema odredbi st. 1. toga članka, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi st. 3. obveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava.
Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.
Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom."