Univerzalna nadležnost (jurisdikcija)

Španjolska je takvu odluku donijela nakon učestalih diplomatskih pritisaka od strane SAD-a, Izraela i Kine. Kap je prelila čašu nakon što je španjolski sud pokrenuo postupak protiv osmorice visokih kineskih državnih dužnosnika za zločine koji su se dogodili na području Tibeta. Za razliku od Ruande koja je pozdravila procesuiranje ratnih zločinaca pred belgijskim sudovima, Sjedinjene Američke Države, Kina i Izrael nisu pokazali isti entuzijazam za procese pred španjolskim sudovima. Nakon ukidanja apsolutne univerzalne nadležnosti, španjolsko pravosuđe obustavilo je istragu o „zločinima protiv čovječnosti“ vezano za izraelsko bombardiranje Gaze 2002.

Takvom izmjenom zakonodavstva Španjolska se svrstala u red država kao što su Austrija, Njemačka, Francuska i druge čiji pravni sistemi prihvaćaju tzv. uvjetnu univerzalnu nadležnost naspram apsolutne univerzalne nadležnosti.

Apsolutna univerzalna nadležnost omogućava kazneni postupak protiv počinitelja kaznenih djela bez obzira na njihovo državljanstvo, mjesto izvršenja, državljanstvo žrtve ili prisutnost počinitelja na teritoriju države foruma.

Doktrina univerzalne nadležnosti prihvaćena je u djelima Huga Grotiusa u 17. stoljeću, a primjenu je našla u procesuiranju kaznenih djela piratstva. Grotius je pirate nazivao „bastis humani generis“, u prijevodu „neprijateljima čovječanstva“, te je smatrao kako kažnjavanje piratstva treba biti od iznimne važnosti za sve države.

Osnovu razmišljanja vidimo i u citatu iz njegovog djela „De iure belli ac pacis“: "Kao što zakoni svake države imaju u vidu njene vlastite interese, pristanak svih država, ili makar njihove većine, mogao je proizvesti izvjesne zajedničke zakone između njih. Očito je da su se tako ustanovili zakoni koji za svrhu imaju interes, ne svake države pojedinačno, nego velike zajednice država."

Univerzalna nadležnosti proizašla je iz zahtjeva čovječanstva za kažnjavanjem počinitelja najtežih kaznenih djela kao što su ratni zločini, genocid, zločini protiv čovječnosti, mučenje, ropstvo.

Iako je u toj doktrini sadržan zahtjev za zaštitu najviših vrijednosti čovječanstva, primjena univerzalne nadležnosti nailazi na veliki broj prigovora kako pravne tako i političke, praktične i moralne prirode.

Pravna kritika upućena doktrini univerzalne nadležnost ili univerzalnoj jurisdikciji sastoji se u neodređenosti kaznenih djela na koja se ona treba primijeniti. Opće je prihvaćeno da se univerzalna jurisdikcija koristi samo za najteža kaznena djela, međunarodne zločine, ali i dalje ostaje problem određivanja međunarodnog zločina. Osnovna karakteristika međunarodnog zločina jest njegova težina i činjenica da pogađa najviša moralna dostignuća međunarodne zajednice određena i zaštićena ponajprije općeprihvaćenim međunarodnim konvencijama.

Kao primjer navodimo Ženevske konvencije o postupanju u ratu iz 1949. godine koje su ratificirane od strane 189 država i koje eksplicitno traže od svake države da „traga“ za osobama koje su povrijedile pravila konvencija te da ih „bez obzira na nacionalnost“ dovedu pred vlastiti sud.

Nadalje, sporna je i primjena univerzalne jurisdikcije u pogledu provođenja postupka u odsutnosti (in absentia), odnosno treba li se neprisutnost okrivljenika na teritoriju države foruma smatrati procesnom smetnjom za pokretanje kaznenog postupka ili samo procesnom smetnjom za suđenje. Uvriježeno je stajalište kako bi trebalo dopustiti primjenu univerzalne jurisdikcije in absentia u svrhu istrage kako bi se moglo tražiti izručenje okrivljenika koje bi možda potaklo državu u kojoj se počinitelj nalazi da sama pokrene postupak.

Konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. godine u skladu s načelom aut dedere aut judicare (izruči ili procesuiraj) zahtijeva od država da procesuiraju osumnjičenika za mučenje ili da ga izruče zemlji koja ga je spremna procesuirati bez obzira gdje se mučenje dogodilo.

Politički prigovori svode se na postojanje opravdanog straha da bi univerzalna nadležnost mogla služiti za rješavanje političkih razmirica te da bi neopravdano korištenje moglo dovesti do prekoračenja granica suverenosti država. Nejasna je granica između svrsishodnosti i uplitanja jedne države u unutrašnje poslove druge, a pogotovo je neprimjereno korištenje univerzalne nadležnosti kao metode pritiska radi donošenja određenih političkih, pa i ekonomskih odluka.

Svjedoci smo procesuiranja hrvatskih državljana od strane pravosudnih organa Republike Srbije za zločine koji su navodno počinjeni na hrvatskom teritoriju. Republika Srbija proglasila se nadležnom na temelju Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, a za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava te za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Člankom 3. toga zakona određeno je: „Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve“.

Iako je po tome zakonu sporna nadležnost za događaje koji su uslijedili nakon 8. listopada 1991., Republika Srbija se na temelju doktrine univerzalne nadležnosti proglasila nadležnom za procesuiranje najtežih kaznenih djela počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Republika Srbija tim je zakonom ograničila univerzalnu nadležnost samo na teritorij bivše SFRJ, očito smatrajući se pozvanom biti „regionalni policajac“, a ne kao nekada Španjolska „svjetski policajac“.

Pravno, odluka Republike Srbije nije sporna, ali s moralnog aspekta postavlja se pitanje kako je moguće da država koja je započela i sudjelovala u svim ratovima u bivšoj Jugoslaviji sebi priznaje to pravo, kako je moguće da država koja ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju spremno dostavlja optužnice koje se temelje na iskazima optuženika koji su pribavljeni mučenjem u tim istim „nepostojećim“ logorima?

Je li u duhu doktrine univerzalne nadležnosti njezino selektivno korištenje ili možemo očekivati podizanje optužnica od strane Republike Srbije za sve zločine koji su se dogodili u državama bivše Jugoslavije, pa čak i optužnice protiv NATO-a za navodne ratne zločine počinjene prilikom neselektivnog bombardiranja civila na Kosovu?

Ako je velika Španjolska podlegla diplomatskom pritisku Kine, SAD-a i Izraela te ograničila univerzalnu nadležnost, teško je za vjerovati da bi Srbija bila u stanju pokrenuti postupke protiv većih „igrača“ na globalnom planu.

Praktični problemi primjene načela univerzalne jurisdikcije očituju se ponajprije u skupoći prikupljanja i izvođenja dokaza u stranoj zemlji, upitna je i kvaliteta tako prikupljenih dokaza, kao i velika mogućnost političke manipulacije dokazima. Treba reći da su počinitelji najtežih kaznenih djela najčešće pod zaštitom država u kojima je djelo počinjeno, pa je prikupljanje dokaza u takvim sustavima svedeno na puku teoriju.

Santiago Pedraz, španjolski sudac koji je tražio od Ministarstva pravosuđa Narodne Republike Kine ispitivanje partijskog vođe Zhang Qinglia vezano za napad na disidente u Tibetu 2008. godine, izazvao je pravu diplomatsku bujicu i oštar formalan odgovor kineskog veleposlanstva u Madridu u kojem se, među ostalim, navodi: „… španjolski Visoki sud povrijedio je osnovne principe državne nadležnosti i imuniteta određenih međunarodnim pravom. … Kineska partija odbija bilo kakav zahtjev za pravnom pomoći vezano za taj slučaj“. U neformalnoj verbalnoj korespondenciji Kinesko veleposlanstvo u Madridu dalo je naslutiti da će sudac Santiago Pedraz biti uhićen u slučaju da pokuša posjetiti Kinu.

Univerzalna nadležnost trebala bi predstavljati želju cjelokupnog čovječanstva za privođenje pravdi tirana koji čine najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U tu svrhu osnovan je i Međunarodni kazneni sud (ICC), ali s jednom velikom manom. Da bi ICC procesuirao neku osobu, mora dobiti „nalog“ od zemalja potpisnica Rimskog statuta Međunarodnoga kaznenog suda kojim je ICC osnovan ili ako Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda odluči da bi trebalo pokrenuti postupak.

Kako moćne države svijeta u pravilu nisu potpisnice Rimskog statuta, a većinom imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti, teško je vjerovati da će počinitelji najtežih kaznenih djela iz Kine ili SAD-a u skoroj budućnosti odgovarati za počinjene zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Neven Brkić, dipl. iur.

Literatura:

- Maja Munivrana „Univerzalna jurisdikcija“, svibanj 2006.

- Kenneth Roth „The Case For Universal Jurisdiction“, rujan/listopad 2001., (http://www.foreignaffairs.com/)