Plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, a obveza isplate plaće, te prema Zakonu o radu istovjetno tome i naknade plaće, dospijeva petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.
Ovo aktualno normativno određenje, za razliku od prijašnjeg Zakona o radu, vrijedi samo ako rok za isplatu plaće i naknade plaće nije drukčije uređen ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
Dakle, u kolektivnim ugovorima ili ugovorom o radu može se odrediti kraći ili čak duži rok za isplatu plaće, ali ako u tim aktima to nije izričito određeno, poslodavac je i dalje ex lege radniku dužan isplatiti plaću odnosno naknadu plaće do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.
Ako poslodavac na dan dospjelosti radniku ne isplati plaću odnosno naknadu plaće (ili čak i otpremninu), obvezan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela obveza isplate (dakle ima dodatnih petnaest dana roka od 15-tog u mjesecu kada je zakonsko dospijeće) radniku uručiti obračun iznosa plaće, naknade plaće odnosno iznosa koje je bio dužan isplatiti radniku.
Takav obračun u smislu Ovršnog zakona smatra se ovršnom ispravom i omogućava radniku relativno brzu prisilnu naplatu svoje tražbine, pri čemu prigovor poslodavca ne odgađa ovakav način prisilne naplate potraživanja.
Međutim, pri realizaciji ove radnikove tražbine u praksi je najčešće dvojbena mogućnost radnika da upotrijebi obračun plaće kao ovršnu ispravu prema poslodavcu i u odnosu na troškove prijevoza i neke druge troškove jer mu je (ne)isplaćena plaća bez tih troškova, a oni su sadržani u samom predmetnom obračunu.
U smislu razjašnjenja pitanja troškova prijevoza sadržanih u obračunu plaće i samog obračuna plaće kao ovršne isprave prema poslodavcu, treba istaknuti samo nekoliko normativnih i faktičnih značajki.
Naime, prema odredbama članka 85. Zakona o radu obračuni koji ipso iure imaju snagu ovršne isprave, taksativno su nabrojani u stavku 1. i 2. toga članka:
- obračun plaće,
- obračun naknade plaće (bolovanje i sl.),
- obračun otpremnine.
Međutim, iako obračun plaće predstavlja ovršnu ispravu, iznos troškova prijevoza na posao koji je samo naznačen na tom obračunu ne predstavlja sastavni dio plaće, odnosno ne može se smatrati plaćom, već drugim materijalnim pravom radnika.
Stoga se, zbog relativno stroge normativne formulacije (ovršna isprava je obračun plaće, naknade plaće i otpremnina), obračun plaće koji često dodatno sadrži i trošak prijevoza na posao ipak ne može smatrati ovršnom ispravom u odnosu na trošak prijevoza.
Na tome stajalištu stoji i pretežita sudska praksa (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-602/10-2 od 1. lipnja 2010. i sl.).
Zaključno ipak treba reći da ovakva pravna situacija niti u kojem smislu ne ekskulpira poslodavca po pitanju izvršavanja obveze isplate troškova prijevoza radniku (ukoliko je ta obveza postojala prema kolektivnom ugovoru ili ugovoru o radu) jer ako poslodavac ne bi niti naknadno isplatio troškove prijevoza, radnik bi imao pravo pozvati se na kršenje ugovorne obveze i u tom smislu pokrenuti sudski spor, pa eventualno nakon dobivenog spora na temelju pravomoćne presude doći do ovršne isprave, uz naplatu kamata i troškova vođenja postupka.
Daniel Sever, dipl. iur.