Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza u članku 1. stavku 3. određuje da poduzetnici u smislu ovog zakona jesu poduzetnici kako je to uređeno poreznim propisima. Općim poreznim zakonom u članku 39. stavku 1. određeno je koje se osobe imaju smatrati poduzetnicima. Iako zakonodavac ovaj zakon izričito ne navodi kao porezni propis koji bi trebao poslužiti za definiranje pojma poduzetnika, mišljenja smo da bi upravo prije citirani članak Općeg poreznog zakona trebao poslužiti pobližoj definiciji pojma poduzetnika u smislu ovog zakona.
Osoba javnog prava je javni naručitelj i sektorski naručitelj kako je to definirano člancima 5. i 6. novog Zakona o javnoj nabavi, koji također stupa na snagu 1. siječnja 2012. godine.
Ovaj zakon omogućuje pokretanje prekršajnog progona u slučaju neisplate novčane obveze koja proističe iz ugovornog odnosa te predviđa vrlo visoke novčane kazne za prekršitelja i odgovornu osobu. Trebalo bi istaći da na temelju članka 62. Prekršajnog zakona, Republika Hrvatska ne odgovara za prekršaje. Također, jedinice lokalne i područne ( regionalne) uprave mogu odgovarati za prekršaj samo ako su takvi prekršaji počinjeni radnjama koje ne ulaze u izvršavanje njihovih javnih ovlasti.
U hrvatskom pravu postoji relativno široki krug državnih službenika kojima je pojedinim specijalnim zakonima dan imunitet od kaznenog progona. Takav imunitet u sebi ujedno obuhvaća i imunitet od prekršajnog progona. Stoga se može zaključiti da postoji široki krug fizičkih i pravnih osoba za koje postoji apsolutna zapreka pokretanja prekršajnog progona.
Ono što je jako zanimljivo u ovom zakonu jest pitanje prigovora tuženika iz građanskopravnog odnosa, imovinskopravni zahtjev i prethodno pitanje u prekršajnom postupku. Ovim zakonom predviđeni su vrlo dugi rokovi zastare prekršajnog progona. Prekršajni progon mora se započeti u roku od tri godine od dana dospijeća pojedine obveze, dok apsolutna zastara prekršajnog postupka nastupa nakon šest godina.
Prema odredbama Prekršajnog zakona, ovlašteni tužitelj ne bi mogao postaviti imovinskopravni zahtjev i tražiti isplatu dospjelog novčanog potraživanja zato jer je na temelju članka 141. podnošenje imovinskopravnog zahtjeva ograničeno samo na naknadu štete, povrat stvari i poništenje pravnog posla. Takvo uređenje ovog instituta sukladno je starom Zakonu o kaznenom postupku. No, prema novom Zakonu o kaznenom postupku ovaj institut proširen je na način da je zakonodavac dopustio podnošenje imovinskopravnog zahtjeva o svim onim pitanjima o kojima se može voditi parnica.
S obzirom na ovakvo rješenje Zakona o kaznenom postupku, postavlja se pitanje hoće li zakonodavac pristupiti izmjenama Prekršajnog zakona u tom pogledu i dopustiti postavljanje imovinskopravnog zahtjeva na način kako je to riješeno novim Zakonom o kaznenom postupku?
Ovdje se također otvara pitanje prigovora tuženika, u predmetnom slučaju okrivljenika, iz građanskopravnog odnosa. Budući da neispunjene novčane obveze o dospjelosti predstavlja osnovu za pokretanje prekršajnog postupka, postavlja se pitanje kako će prekršajni sud postupiti u slučaju kada je nastupila npr. zastara novčane obveze? Hoće li prekršajni sud tada dopustiti okrivljeniku isticanje prigovora zastare novčane tražbine iz obveznopravnog odnosa i hoće li voditi računa o svim onim prigovorima neispunjenja koje tuženik može istaći u građanskom postupku kada tužitelj tužbom zahtjeva ispunjenje obveze kao što je npr. zastara, prijeboj tražbine, pobojnost, ništetnost ugovora i sl.?
Prekršajni sud ovlašten je na temelju članka 92. Prekršajnog zakona samostalno riješiti određeno pravno pitanje za koje je nadležan drugi sud i to prema odredbama koje važe za dokazivanje u prekršajnom postupku. No, međutim, rješenje tog pravnog pitanja ima učinak samo za prekršajni predmet o kome se raspravlja.
Mišljenja smo da bi okrivljenik mogao pokrenuti parnični postupak u cilju donošenja drugačije odluke o određenom građanskopravnom pitanju koje se u prekršajnom postupku pojavilo kao prethodno pitanje od čijeg rješenja ovisi donošenje pravomoćne sudske odluke. Ukoliko bi okrivljenik ishodio sudsku presudu građanskog suda o istom pravnom pitanju o kojem je rješavao prekršajni sud kao o prethodnom pitanju, a u kojoj je utvrđeno nepostojanje obveze okrivljenika, postavlja se pitanje ima li okrivljenik pravo zahtijevati ukidanje presude prekršajnog suda? Naime, sukladno članku 82. stavak 3. Prekršajnog zakona, a u vezi sa člankom 18. Zakona o kaznenom postupku, prekršajni sud ne bi bio vezan presudom građanskog suda o prethodnom pitanju, u pogledu vlastite ocijene je li počinjen prekršaj.
Dakle, sasvim je moguće da prekršajni sud donese osuđujuću presudu i utvrdi postojanje obveze, a okrivljenik u parničnom postupku ishodi presudu koja je prethodno pitanje iz prekršajnog postupka potpuno drugačije riješila, što bi dovelo do apsurdne situacije. Okrivljenik bi presudom prekršajnog suda bio osuđen na plaćanje novčane kazne, dok bi presudom građanskog suda bilo utvrđeno da to nije u obvezi.
Kako o ovoj pravnoj problematici još nema sudske prakse na području prekršajnog prava, ostaje za vidjeti na koji će način prekršajni sud primjenjivati ovaj zakon. Smatramo da rješenja iz ovog zakona neće pridonijeti povećanju likvidnosti već će brojne poduzetnike staviti u situaciju da moraju voditi dugogodišnje sudske sporove. Kako su zapriječene vrlo visoke kazne za prekršitelja, sasvim je moguće da na temelju presude prekršajnog suda bude otvoren stečajni postupak nad poduzetnikom zbog nemogućnosti isplate kazne propisane ovim zakonom.
Daniel Deković, dipl. iur.