Uređujući zaštitu prava vlasništva, zakonodavac se u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV) zadržao na klasičnom uređenju te zaštite slijedeći pravila Općeg građanskog zakonika i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, normirajući tri vlasničke tužbe, i to rei vindicatio (prava vlasnička tužba – članak 162. ZV-a), actio publiciana (tužba predmnijevanog vlasnika – članak 166. ZV-a) i actio negatoria (zaštita od uznemiravanja članak 167. ZV-a).
Povrh toga, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasniku pruža i druge oblike zaštite stvari. Tako u članku 22. do 26. uređuje zaštitu jedne od sastavnica sadržaja prava vlasništva – posjed; u članku 46. zaštitu suvlasništva, a u članku 62. zaštitu zajedničkog vlasništva.
Vezano uz vlasničku tužbu na povrat stvari (rei vindicatio), možemo reći da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari i to pravo na zastarijeva, s tim da to pravo ne pripada osobi koja je otuđila stvar u svoje ime, dok ta stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo (članak 161. ZV-a).
Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, pa ne može zahtijevati stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak može dokazati svoje pravo vlasništva i iz kojih je tuženik morao znati da tu stvar ne smije prisvojiti.
Tuženik koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da je posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar natrag zahtijeva vlasničkom tužbom; a tko tvrdi da posjeduje neku stvar, a ne posjeduje je, pa time vara tužitelja, odgovara za svu štetu koja iz toga proizlazi. Konačno, tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari (članak 162. ZV-a).
Vezano uz sadržaj tužbenog zahtjeva kod ove vrste vlasničke tužbe, nedavno je donesena jedna zanimljiva odluka Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-1431/08, od 2. lipnja 2011., u kojoj je izraženo stajalište o (ne)mogućnosti predaje idealnog dijela stvari u isključivi posjed. U navedenoj odluci među ostalim je istaknuto:
"Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za predaju u posjed 1/4 nekretnine označene kao čest. zem. k.o. M., i to dio na kojem je izgrađena garaža.
Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje da su isti vlasnici za 1/2 čest. zem. k.o. M. u naravi obiteljska stojna kuća s pripadajućom okućnicom i garažom te zahtjev za izdavanje tabularne isprave.
Prvostupanjski sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na odredbe čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV), prihvaća tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je ugovorom o darovanju zaključenom između tužiteljice i njezine majke 20. travnja 1993. na kojem je potpis ovjeren 2000. tužiteljica ishodila uknjižbu prava vlasništva 1/4 čest. zem. k.o. M. Preostala 1/4 je u vlasništvu majke tužiteljice i prvotužene, dok su 2/4 u suvlasništvu M. T.
Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženici da tužiteljici preda u isključivi posjed 1/4 čest. zem., i to dio na kojem je izgrađena drvarnica. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je tužiteljica kao suvlasnica, koje suvlasništvo je stekla ugovorom o darovanju, ovlaštena tražiti zaštitu prava vlasništva na cijeloj stvari, u odnosu na tuženicu koja predmetnu nekretninu drži bez valjane pravne osnove.
Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud naložio tuženicima predaju u isključivi posjed suvlasničkog dijela nekretnine oznake čest. zem k.o. M. Suvlasnički dio je idealni i ne može se kao takav predati u isključivi posjed. Ne može se tražiti predaja zamišljenog idealnog dijela nekretnine razmjernog cjelini, nego samo točno određenog (fizičkog dijela nekretnine). Zbog navedenog to ovu presudu čini nerazumljivom.
Osim toga, u izreci se nalaže predaja u isključivi posjed suvlasničkog dijela, a nastavno i određenog dijela (dio na kojem je izgrađena drvarnica), što je također proturječno i predstavlja bitnu povredu odredaba postupka."