Članak 108. Zakona o radu propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Za razliku od starijih radnopravnih propisa, koji su važili u SFRJ, Zakon o radu izričito ne navodi otkazne razloge. Doduše, u članku 109. Zakona navode se neki neopravdani razlozi za otkaz. Međutim, kod donošenja odluke o izvanrednom otkazu često je problem ocijeniti je li određeni razlog upravo onaj koji opravdava donošenje takve odluke zbog čega osobit značaj ima sudska praksa.
Stoga dajemo prikaz odluke Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-775/11-2, od 16. lipnja 2011. kojom se odlučivalo je li odbijanje izvršenja radnog naloga poslodavca protivnog sklopljenom ugovoru o radu i njegovim normativnim aktima opravdani razlog za izvanredni otkaz. U odluci je, među ostalim, navedeno:
"Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 109 i Sporazum o izmjeni ugovora o radu od 31. prosinca 2009. godine, kojim je ugovoreno da će tužitelj kod tuženika obavljati poslove rukovatelja linije OPL-a, s mjestom rada u B. u sjedištu tuženika. Isto tako nije sporno da je tuženik donio odluku o službenom putu u L. dana 29. ožujka 2010. godine, koju je tužitelj primio 30. ožujka 2010. godine, a kojom je upućen na službeni put u L. dana 1. travnja 2010. godine, a službeni put je trebao trajati do 1. svibnja 2010. godine. Tužitelj nije postupio po nalogu tuženika, te mu je tuženik odlukom od 12. travnja 2010. godine izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o radu za radno mjesto rukovatelja linije OPL-a s mjestom rada u B., pa s obzirom na opis poslova rukovatelja linije oplemenjivana prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji s opisom poslova, poslovi tog radnog mjesta obavljaju se u odjelu proizvodnje kao organizacijskoj jedinici tuženika i prema tome priroda tog posla nije vezana uz rad u drugom mjestu od ugovorenog, ni za službena putovanja sve i da se radilo o upućivanju na službeno putovanje, kako tvrdi tuženik, a što je u pravnoj ocjeni spora neodlučno. Stoga je nalog od 29. ožujka 2010. godine kojim je tuženik upućen u L. radi obučavanja radnika koji obavljaju poslove istog radnog mjesta kao i tužitelj na vrijeme od mjesec dana izdan protivno sklopljenom Ugovoru o radu u pogledu mjesta rada i poslova, jer priroda posla radnog mjesta za koje je sklopljen Ugovor o radu ne obuhvaća odredbe o obuci drugih radnika u drugim poduzećima.
Neutemeljena je tvrdnja tuženika da je nalog izdan sukladno Pravilniku o radu, jer je čl. 10. Pravilnika o radu propisan sadržaj ugovora o radu i prema toj odredbi Pravilnika ugovorom se, među ostalim, ugovara mjesto rada, osim ako ne postoji glavno mjesto rada kada se stavlja napomena da se rad obavlja na različitim mjestima, dok je odredbom čl. 45. st. 1. istog Pravilnika propisano da poslove u organizacijskim jedinicama iz prethodnog članka Pravilnika obavljaju radnici na radnim mjestima, sukladno sklopljenim ugovorima o radu, koja su utvrđena općim aktima Društva o organizaciji i sistematizaciji poslova odnosno radnih mjesta. Navedeni Pravilnik ne sadrži ni jednu odredbu koja bi davala ovlasti upravi Društva, odnosno direktoru da izdaje naloge za obavljanje poslova koji nisu ugovoreni, odnosno koji se ni po svojoj prirodi ne mogu svrstati u poslove radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu, s time da se tuženik ni tijekom postupka ni u žalbi nije pozvao na konkretnu odredbu Pravilnika o radu iz koje bi proizlazile takve ovlasti direktora.
Budući da je nalog od 29. ožujka 2010. godine izdan protivno Ugovoru sklopljenom između stranaka, općim aktima tuženika te konačno odredbama Zakona o radu, odbijanjem izvršenja takvog naloga i prema ocjeni ovoga Suda tužitelj nije povrijedio obveze iz radnog odnosa, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu jer za izvanredno otkazivanje ugovora o radu nije postojao ni jedan od razloga iz čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09)."
Dakle, odbijanje izvršenja radnog naloga poslodavca protivnog sklopljenom ugovoru o radu i njegovim normativnim aktima (Pravilnik o radu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnim mjesta s opisom poslova), ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa niti opravdani razlog poslodavcu za otkaz ugovora o radu.