Jedan od načina prestanka ugovora o radu jest prestanak otkazom, a jedan od otkaza je i izvanredni otkaz, kojeg regulira Zakon o radu.
Tako je člankom 108. Zakona o radu propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Nadalje, člankom 111. stavkom 2. Zakona o radu propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Što se tiče opravdanih i neopravdanih razloga za otkaz, valja napomenuti da Zakon o radu izrijekom (za razliku od nekadašnjih propisima o radnim odnosima koji su se primjenjivali u SFRJ) ne propisuje koji bi to bili razlozi zbog kojih radni odnos između radnika i poslodavca više ne bi bio moguć.
Doduše, Zakon o radu propisuje neopravdane razloge za otkaz u članku 109. (privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu). Nadalje, podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, također ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Isto tako, obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.
Stoga je često teško procijeniti je li neka situacija na radu ili koja je vezana uz rad takve težine da upravo zbog nje, a uvažavajući sve okolnosti, radni odnos između radnika i poslodavca ubuduće više nije moguć. Veliku pomoć, dakako, daje sudska praksa i mišljenja nadležnog ministarstva.
Jedan od slučajeva koji nije tako rijedak u radnopravnoj praksi, kada se radi o otkazima, je i obavljanje poslova u radno vrijeme, ali ne onih za koje je radnik sklopio ugovor o radu, stoga je često predmetom ocjene radi li se u tom slučaju o opravdanom temelju za izvanredni otkaz ili ne.
Vezano uz to pitanje, navodimo jedan zanimljiv slučaj iz sudske prakse. Radi se o Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr-403/2008-2 od 30. prosinca 2008. u kojoj je izraženo stajalište o tome može li obavljanje privatnog posla u radno vrijeme predstavljati razlog za izvanredni otkaz:
„Prema utvrđenjima sudova, tužitelj je počinio povredu radne obveze time što je 6. ožujka 2006., za vrijeme radnog vremena, zatečen kako, bez naloga ili traženog odobrenja od neposrednog rukovoditelja, rastavlja i čisti rasplinjač (karburator) benzinskog motora, koji nije u vlasništvu tuženika, niti se mogao uporabiti za popravak strojeva u pogonu tuženika. Iz tako utvrđenog činjeničnog opisa inkriminiranog ponašanja tužitelja, proizlazi da je tužitelj počinio povredu radne obveze time što je za vrijeme radnog vremena obavljao privatni posao. Međutim, ocjenjujući težinu povrede i, posebno, okolnost da u odluci o izvanrednom otkazu nije utvrđeno da bi tužitelj inkriminirani posao obavljao nauštrb izvršavanja poslova svog radnog mjesta, ovaj sud ocjenjuje da učinjena povreda radne obveze nije osobito teška povreda radne obveze zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovorenih strana, nastavak rada nije moguć.“
Dakle, iz navedenog proizlazi da okolnost da je radnik za vrijeme radnog vremena obavljao privatni posao, a bez da je to utjecalo na izvršavanje opsega poslova njegovog radnog mjesta, ne predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.