Iako Ustav Republike Hrvatske u članku 12. određuje da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik, ne postoji prikladna i sveobuhvatna zakonska regulativa kojom bi se društveni subjekti obvezali na korištenje hrvatskog jezika pri međusobnim interakcijama, poglavito u javnoj komunikaciji.
Čest je slučaj da se osim hrvatskog jezika koriste strani jezici, što je najviše izraženo u poduzećima čiji su vlasnici stranci, da se hrvatski jezik iskrivljuje tuđicama, posuđenicama i izrazima neprikladnim za javni prostor, kao npr. nazivi društvenih događaja (kolokvijalno nazvani „eventima“) i većine trgovačkih centara. Veliki je problem i nestručno korištenje hrvatskog jezika i to ponajprije u informativnim emisijama koje bi trebale biti ogledalo čistoće jezika.
Spomenimo samo neke: umjesto riječi „odabir“ često se koristi riječ stranog podrijetla „selekcija“, umjesto riječi „priopćenje“ često se koristi „saopćenje“, u nogometnim člancima „vezist“ umjesto „veznjak“, a da se pritom zanemaruje da je „vezist“ osoba zadužena za komunikacije, a „veznjak“ osoba koja vodi ili povezuje konce igre. Loše zvuči i „versatilnost“, kao zamjena za „svestranost“.
Svjedoci smo i nedavne izjave ministra Željka Jovanovića u kojoj on naglašava da će biti ministar sporta, a ne športa, iako su obje riječi hrvatske, ali stranog podrijetla.
Osim uporabe stranih riječi i izraza, problem je i korištenje neprikladnih i netočnih pojmova: pravnici tako imaju prilike čuti, u najgledanijim informativnim emisijama, kako je država „vlasnik pomorskog dobra“, iako je u članku 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama određeno da je pomorsko dobro opće dobro, koje kao takvo nije sposobno biti objektom prava vlasništva (država o općim dobrima skrbi, njima upravlja i za to odgovara). Isto tako, osoba je npr. „uhapšena“ ili „krivično“ gonjena, a poznato je da je ta terminologija davno promijenjena.
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvara se pitanje položaja hrvatskog jezika u EU, te položaja hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj.
Što se tiče položaja hrvatskog jezika u EU, stvar je poprilično jasna. Hrvatski postaje 24. službeni jezik Unije, što će za hrvatske građane značiti da će sve podneske koje šalju tijelima Unije moći pisati na hrvatskom jeziku, te da će na hrvatskom jeziku biti i svi podnesci koje Unija upućuje njima, uključujući i sve propise i cjelokupnu korespodenciju Unije, koja će u slučaju ulaska biti i na hrvatskom jeziku.
Problem nastaje u vezi položaja hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj. Naime, usklađivanjem hrvatskog zakonodavstva otvara se mogućnost unošenja stranih riječi i jezika u društvene odnose u RH, a kao primjer navodimo odredbu članka 44. Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti.
Gore navedene činjenice i primjeri maleni su prikaz nebrige hrvatskih građana, institucija i poduzeća prema najvažnijem temelju svakog civiliziranog društva – jeziku, te je stoga razvidno kako je Hrvatskoj nužno potreban Zakon o zaštiti i uporabi hrvatskog jezika, a po uzoru na većinu europskih zemalja koje takav zakon već imaju.
Francuski lingvist Claude Hagég smatra da jezici nestaju na različite načine kao što su: transformiranje jezika uslijed vremena, stapanjem dvaju jezika, te osobito kada se izgubi izvorna kompetencija njegovih govornika.
Kompetencija njegovih govornika gubi se ako se jezik ne koristi u svakodnevnim situacijama, te ako ga se ne prenosi potomcima na prikladan način. Važan čimbenik koji odlučuje o opstanku nekog jezika je ugled koji uživa u zajednici govornika. Jezik gubi ugled ako stanovništvo koje ga govori nema svoju nacionalnu svijest, te se integrira u drugu naciju uzimajući njezin jezik. U svome djelu „Zaustaviti izumiranje jezika“, Hagég dalje tvrdi da se govornici koje privlači neki drugi jezik često srame vlastitog jezika te njegovo korištenje smatraju znakom zaostalosti i upozorava da je jezična raznolikost baština čovječanstva i da njezino očuvanje predstavlja očuvanje raznolikosti svijeta.
Na tragu njegovih razmišljanja je i Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu – UNESCO, koja je 1999. godine na Glavnoj skupštini proglasila 21. veljače Međunarodnim danom materinskog jezika. Dana 16. svibnja 2009. godine Ujedinjeni narodi u rezoluciji A/RES/61/266 pozivaju zemlje članice na: „promicanje, očuvanje i zaštitu svih jezika koje koriste ljudi na svijetu“.
U hrvatskoj povijesti često se susrećemo s idejom očuvanja hrvatskog jezika kao jamca hrvatske kulture i opstojnosti.
Najvažnije znanstvene i književne ustanove i najugledniji hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi javni djelatnici 1967. godine oglasili su se „Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“.
Deklaracijom se zahtijevala dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinarstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Iz govora I. Kukuljevića Sakcinskog: "Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a šta je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i s njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom. (...)“
Neven Brkić, dipl. iur.