Darovanje je ugovor koji nastaje kada se jedna strana (darovatelj) obveže dobrovoljno i besplatno prepustiti drugoj strani (obdareniku, daroprimcu) stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Darovanjem se također smatra oprost i isplata duga uz dužnikovu suglasnost. U kojem se obliku taj ugovor sklapa, koji se pravni poslovi tretiraju kao darovanje, koji su objekti darovanja, odgovara li darovatelj za materijalne i pravne nedostatke svoga dara te općenito koje su osobitosti toga ugovora, Zakon o obveznim odnosima propisuje u člancima 479.-498.
Ovaj se ugovor nakon njegovog ispunjenja može opozvati zbog osiromašenja darovatelja (članak 493.) i zbog nezahvalnosti obdarenika (članak 494.), a kao poseban institut Zakon o obveznim odnosima predviđa nadopunu zbog povrede dužnog uzdržavanja (članak 495.).
Do donošenja novog Zakona o obveznim odnosima (koji je na snazi od 1. siječnja 2006.), ugovor o darovanju nije bio uređen odredbama prije važećeg Zakona o obveznim odnosima, već su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe § 938.-956. Općeg građanskog zakonika (na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.). Opći građanski zakonik predviđao je i mogućnost opoziva darovanja zbog oštećenja vjerovnika, zbog naknadno rođene djece te zbog povrede nužnog dijela.
Zakon o obveznim odnosima ne sadrži odredbe o opozivu darovanja zbog povrede nužnog dijela, no Zakon o nasljeđivanju u tom slučaju propisuje mogućnost vraćanja darova. Ostavitelj može povrijediti nužni dio nužnog nasljednika isključivo besplatnim pravnim poslovima bilo među živima - darovanjem, odnosno za slučaj smrti - oporučnim raspolaganjem. Nužni dio povrijeđen je kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (izračun vrijednosti nužnog dijela uređuju članci 71.-74.).
U smislu članka 72. Zakona o nasljeđivanju, darom se smatra odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svoga života dao nasljedniku na ime nasljednoga dijela, radi osnivanja ili proširenja kućanstva, radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade. Bilo koje od tih raspolaganja smatra se u odnosu na zakonskog nasljednika darom bez obzira kad je učinjeno, dok su darovi učinjeni osobama koje nisu zakonski nasljednici, samo oni koje im je ostavitelj darovao u zadnjoj godini svog života. Također, darom se smatra i osiguranje o kojem je ostavitelj zaključio ugovor u korist obdarenika (članak 74.).
Vrijednost darova ne uračunava se ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar ne uračuna u nasljedni dio, međutim, pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio. Nužnom nasljedniku uvijek se u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju i darovi koje je dobio. Pri procjenjivanju dara uzima se vrijednost darovane stvari u času ostaviteljeve smrti, a prema njezinu stanju u vrijeme darovanja.
Kod povrede nužnog dijela prvo se umanjuju raspolaganja oporukom, no, ako nužni dio time ne bi bio podmiren, tada se vraćaju darovi (koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio) počevši od posljednjeg koji je darovan prije oporučiteljeve smrti i obratnim redom kojim su učinjeni (darovi učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno). U pogledu dara kojeg je dužan vratiti, obdarenik ima položaj poštenog posjednika i to sve do dana kada je saznao za zahtjev za povrat dara. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada (članak 18. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Daroprimac koji je otuđio stvar prije saznanja za zahtjev za vraćanje dara, smatra se poštenim posjednikom i ne odgovara za stvar.
Što ako obdareni zakonski nasljednik umre prije ostavitelja? Tada na mjesto obdarenika stupaju njegovi univerzalni nasljednici te su oni, ako je povrijeđen nužni dio, dužni vratiti dar što ga je bio dužan vratiti njihov prednik da je nadživio ostavitelja.
Pravo na povrat dara (i umanjenje raspolaganja oporukom) u pravilu se ostvaruje u ostavinskom postupku i to nasljedničkom izjavom (članak 220.). Ako se o ostavini ne raspravlja, nužni nasljednici koji bi svoje pravo na nužni dio mogli ostvariti tek vraćanjem dara, to pravo mogu ostvarivati u posebnoj parnici u kojoj bi oni uvijek imali položaj tužitelja. U slučaju spora povrede nužnog dijela i vraćanja dara tužitelj može zahtijevati samo da se u ostavinsku imovinu iza ostavitelja koji je darom povrijedio njegov nužni dio, vrati dar učinjen određenoj osobi u dijelu kojim će se namiriti njegov nužni dio (takvim zahtjevom ne može se osnovano zahtijevati utvrđenje prava suvlasništva, izdavanje tabularne isprave i predaje u posjed).
Odredbe važećeg Zakona o nasljeđivanju koje uređuju umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje darova zbog povrede nužnog dijela, ne razlikuju se od prijašnjeg Zakona o nasljeđivanju, no, važećim je zakonom riješeno pitanje nasljeđivanja ovog prava. Naime, povrat dara kojim je povrijeđen nužni dio može zahtijevati samo nužni nasljednik (sud ili javni bilježnik o tome nije ovlašten odlučivati po službenoj dužnosti), no i njegovi nasljednici, ali samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već stavio zahtjev za nužni dio (bilo u ostavinskom postupku, bilo u parnici).
Povrat dara može se zahtijevati u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim (vidjeti Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti), odnosno o utvrđenju njegove smrti. Taj rok je objektivan, što znači da počinje teći i istječe bez obzira kada je nužni nasljednik koji traži vraćanje dara saznao za postojanje ugovora o darovanju i povredu nužnog dijela.
Iz sudske prakse:
- „Pravilan je pravni stav nižih sudova da to što bi tužitelji eventualno bili povrijeđeni u svom nužnom nasljednom dijelu … nije razlog za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora.“ – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 925/1993-2 od 18. svibnja 1994.
- „Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje dara može se ostvariti jedino u parnici.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.
- „Ukoliko zakonski nasljednik smatra da je oštećen u nužnom dijelu zbog darovanja od strane ostavitelja trećoj osobi koja nije nasljednik, umanjenje dara trećoj osobi zbog povrede nužnog dijela može tražiti jedino u posebnoj građanskoj parnici, a ne i u ostavinskom postupku.“ - odluka Županijskog suda u Koprivnici, broj Gž 865/2001-2 od 15. studenoga 2001.
- „Kad nasljednik nije tijekom ostavinskog postupka zahtijevao vraćanje dara niti je zatražio nužni dio, nije nastupio prekid zastare tužbe.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995.
- „ Kada je tuženik na darovanoj stvari učinio takve građevinske promjene da su iste u pravnom smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne predstavlja vraćanje darovane stvari u ostavinsku imovinu pok. majke stranaka, već samo u onom dijelu koliki bi bio nužni dio tužitelja na darovanoj nekretnini, a prema stanju stvari u vrijeme koju bi takva darovana stvar imala u vrijeme saznanja tuženika za vraćanje dara.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992.
- „Pravilno je stajalište suda drugoga stupnja da nasljednik kome je povrijeđen nužni dio raspoložbom ostavitelja ugovorom o doživotnom uzdržavanju nema pravo tražiti povrat imovine radi povrede nužnog dijela. Međutim, pokojnica kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju više nije mogla raspolagati imovinom kojom je raspolagala ranijim darovnim ugovorom, jer više nije bila vlasnica imovine koja je bila predmetom tog darovnog ugovora, budući da je to tada bila tuženica, koja je upravo na temelju tog darovnog ugovora i bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tih nekretnina. Budući da je tuženica te nekretnine dobila kao dar od ostaviteljice, tužitelj bi mogao tražiti povrat dijela te imovine ukoliko je tim darovanjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni nasljedni dio.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 147/1997-2 od 5. veljače 1998.
- „Pravilno sudovi zaključuju da je pok. Č. Đ. za života dao tuženiku suglasnost za otkup stana, ali pogrešno smatraju da se davanje navedene suglasnosti smatra odricanjem od prava (pravo na otkup stana), a koje se odricanje u smislu čl. 34. ZN smatra darom. Stoga prema pravnom shvaćanju ovoga suda davanje suglasnosti pok. Č. Đ. tuženiku kao sinu i članu porodičnog domaćinstva nema značaj darovanja predmetnog stana niti odricanja od prava na otkup stana u smislu čl. 34. ZN. Zbog toga se ne može niti govoriti o vrijednosti tog stana kao dara, a koja bi se imala uračunati u vrijednost ostavine vezano za izračunavanje nužnog dijela u smislu odredbe čl. 33. st. 3. ZN. (…) Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u odluci broj U-III/3041/2003 od 10. ožujka 2004., pravo na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Gzz-53/2003 od 27. svibnja 2003.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010.
Ljiljana Drakulić, dipl. iur.