Iako bez zakonodavnih ovlasti, uloga Europskog vijeća je bitna jer ono daje opće političke smjernice i predlaže prioritete upravljanja Unijom i njezinim zajedničkim politikama, čime utječe na njezin razvoj. Raspravljanjem o pitanjima važnim za Uniju, Europsko vijeće daje poticaj za rješavanje glavnih političkih pitanja vezanih uz europsku integraciju. Ono sudjeluje u pregovorima oko izmjena osnivačkih ugovora (Treaties), ratificira važne dokumente, predstavlja Uniju u vanjskim odnosima te služi kao forum za visoke političke rasprave u kriznim situacijama.
Za Europsko vijeće kaže se da vodi vanjsku politiku Europske unije, poput zajedničkog predsjednika države. Značajna uloga Europskog vijeća sastoji se i u usuglašavanju interesa i stajališta država članica te razrješavanju njihovih eventualnih nesuglasica. Zbog navedene funkcije, Europsko vijeće često se naziva i „pokretačem europske integracije“.
Europsko vijeće ima ulogu i u imenovanju predsjednika Europske komisije, predsjednika Europske središnje banke, kao i Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Ono također utječe na planiranje unutarnjih poslova i pravosuđa, na uređenje Europske komisije i poslove vezane uz organizaciju rotirajućeg predsjedništva Vijeća EU.
Odluke koje donosi Europsko vijeće nisu pravno obvezujuće. One se donose u obliku smjernica i izjava te se, u pravilu, donose konsenzusom. Smjernicama se određuju prioriteti upravljanja Europskom unijom i njezinim zajedničkim politikama, dok se izjavama izražavaju stajališta čelnika država ili vlada o nekom određenom pitanju.
Europsko vijeće čine predsjednici država i vlada članica EU, predsjednik Europskog vijeća, predsjednik Europske komisije, a može sudjelovati i Visoki predstavnik EU za vanjske poslove. Lisabonskim ugovorom predviđena je i mogućnost sudjelovanja bilo kojeg ministra, odnosno člana Europske komisije, kada je njihova stručna pomoć potrebna za rješavanje određenih pitanja. Na sjednicama također mogu biti nazočni i predsjednik Europskog parlamenta, predsjednik Europske središnje banke, kao i drugi čelnici ili stručnjaci, kada se za to ukaže potreba odnosno kada dnevni red sjednice to zahtjeva. Oni nisu formalni članovi te nemaju pravo glasa u odlučivanju na sjednicama. Uz navedene redovne članove, na sjednicama prisustvuju i tumači i prevoditelji, s obzirom na činjenicu da je članovima dozvoljeno koristiti se vlastitim jezikom.
Sjednice Europskog vijeća održavaju se dva do četiri puta godišnje, u pravilu u Bruxellesu. Sjednicama predsjedava predsjednik Europskog vijeća. Uz redovne sjednice, Europsko vijeće povremeno se sastaje i na izvanrednim sjednicama, kao što je na primjer bio slučaj 2001. godine, nakon terorističkog napada na Ameriku. Takve se, izvanredne sjednice, mogu održavati i u državi članici koja u tom trenutku predsjedava Europskom unijom. Nedavno je odlučeno da će se čelnici država i vlada, trenutnih sedamnaest članica eurozone, sastajati najmanje dva puta godišnje kako bi raspravili i odlučili o problemima ekonomske i dužničke krize.
Do Lisabonskog ugovora, na čelu Europskog vijeća bio je predsjednik one države koja je predsjedavala Europskom unijom, međutim, takvo rotirajuće predsjedništvo (svakih šest mjeseci) sada je zamijenjeno stalnim predsjedništvom Europskog vijeća. Prvi predsjednik Europskog vijeća od 1. prosinca 2009. godine, s mandatom od dvije i pol godine, postao je Herman Van Rompuy. Njegova primarna uloga je pripremanje i predsjedavanje sjednicama te nema nikakvih izvršnih ovlasti, osim što predstavlja Europsku uniju u odnosu prema drugim državama. Njegova dužnost je da podnese Europskom parlamentu izvještaj nakon svake održane sjednice Europskog vijeća.
Važno je imati na umu da je naziv ove institucije (Europsko vijeće) vrlo sličan nazivu još jedne institucije (Vijeće Europe) te se ne smiju koristiti kao sinonimi. Naime, Vijeće Europe je međunarodna organizacija izvan Europske unije, koja se bavi izobrazbom, kulturom i poglavito zaštitom ljudskih prava. Također je bitno razlikovati Europsko vijeće od Vijeća Europske unije, s obzirom na činjenicu da su oboje institucije Europske unije, ali s različitim dužnostima i ovlastima.
Karla Štingl, dipl. iur.