Povodom ustavne tužbe podnositelja koji tvrdi da su mu presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-8223/08-2 od 4. svibnja 2010. povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, Ustavni sud RH donio je odluku broj U-III-3695/2010 od 10. studenoga 2011., kojom je ustavnu tužbu usvojio, ukinuo navedenu presudu Županijskog suda u Zagrebu i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-3413/04 od 29. listopada 2007. te predmet vratio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
Naime, presudom Županijskog suda odbijena je žalba podnositelja (tužitelja u parničnom postupku) i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-3413/04 od 29. listopada 2007., kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja protiv tuženice M. M. radi isplate novčanog iznosa u visini od 2.835,10 kuna.
Prednik podnositelja 28. kolovoza 2000. podnio je Općinskom sudu u Zagrebu prijedlog za ovrhu protiv M. M., radi naplate zajedničke pričuve. Rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj: Ovrvz-3025/00 od 2. travnja 2002. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi tog suda broj: Ovrvz-3025/00 od 11. rujna 2000. u dijelu kojim je protiv ovršenice M. M. određena ovrha, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
U obrazloženju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2007. istaknuto je da upravitelj prema suvlasnicima ima položaj opunomoćenika i nalogoprimca, što u procesnom smislu znači da suvlasnike u postupku pred sudom može zastupati samo kao njihov punomoćnik, ali se ne može pred sudom pojavljivati kao stranka u postupku, dakle nije aktivno legitimiran u ovom postupku.
U obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. svibnja 2010. istaknuto je da upravitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe protiv jednog od suvlasnika (tužene u ovom predmetu), već tu legitimaciju imaju suvlasnici. Upravitelj zastupa suvlasnike pred sudom u vezi s upravljanjem nekretninom kao njihov punomoćnik, a nema sam aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe. U odnosu na prigovor žalitelja, kojim upire na odluku Ustavnog suda broj U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006., Županijski sud u Zagrebu ističe da ta odluka obvezuje samo ono sudbeno tijelo čiji je akt ukinut ustavnom odlukom.
Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da je upravitelj u upravljanju nekretninom ovlašten u ime svih suvlasnika nekretnine voditi postupke pred sudom, koji stav je podržan odlukom Ustavnog suda broj U-III-1656/04 od 10. listopada 2006., kao i broj U-III-1217/07 od 2. prosinca 2009. Podnositelj smatra da mu je osporenom presudom Županijskog sud u Zagrebu, povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud primjećuje kako je postupak koji je prethodio ustavnosudskom pokrenut radi naplate zajedničke pričuve te da je podnositelj Općinskom građanskom sudu u Zagrebu dostavio Ugovor o upravljanju stambenom zgradom iz kojeg je razvidno da je podnositelj upravitelj stambene zgrade čija je ugovorna obveza organizirati prinudnu naplatu sredstava pričuve i zastupati suvlasnike pred sudom u postupcima koji proizlaze iz upravljanja (zgradom).
Ustavni sud podsjeća da je upravitelj (nekretnine) ovlašten ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika nekretnine radi naplate dugovanja s osnova zajedničke pričuve.
Navedeno stajalište Ustavni sud već je ranije zauzeo u odlukama broj: U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006. i U-III-1656/2004 od 10. listopada 2006.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje pogrešnim pravno stajalište sudova prema kojemu podnositelj u konkretnom slučaju nastupa u svoje ime i za svoj račun, odnosno da kao upravitelj nema aktivnu legitimaciju.
Ustavni sud upozorava Županijski sud u Zagrebu i Općinski građanski sud u Zagrebu da u osporenim presudama nisu poštovali pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odlukama broj: U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006. i U-III-1656/2004 od 10. listopada 2006., te su stoga postupili protivno članku 31. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Naime, pravna stajališta Ustavnog suda zauzeta u ustavnosudskoj praksi ustanovljuju obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava, koje su dužna uvažavati i poštivati sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom odlučivanja o konkretnom pravnom pitanju.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama sudova podnositelju, u konkretnom slučaju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u vezi prava na jednakost pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.