Sudska nagodba je ugovor kojim stranke uređuju svoje građanskopravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom u parničnom ili u izvanparničnom postupku. Ovaj ugovor ima svojstva pravomoćne presude, a ako je tražbina koju prema nagodbi treba ispuniti dospjela, tada ima i svojstvo ovršne isprave (članak 21. i 23. stavak 1. Ovršnog zakona).
Nagodba pred sudom ne može se zaključiti u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati (raspolaganja koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala). Stranke u parnici ne moraju dokazivati poseban pravni interes za zaključenje sudske nagodbe.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, koji je na snazi od 2. lipnja 2011., dopunjen je članak 321. u pogledu stadija postupka u kojem se može zaključiti sudska nagodba. Tako stranke mogu zaključiti nagodbu tijekom cijelog postupka pred parničnim sudom do njegovog pravomoćnog okončanja, pa i tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom do donošenja drugostupanjske odluke u povodu žalbe. Time se otklanja potreba donošenja prvostupanjske odluke ako se nagodba zaključi nakon zaključenja glavne rasprave, a prije donošenja prvostupanjske odluke, odnosno potreba donošenja drugostupanjske odluke.
Što se tiče nadležnosti, sudsku nagodbu stranke mogu zaključiti pred sudom koji je proveo prvostupanjski postupak, odnosno pred drugostupanjskim sudom ako se održava sjednica vijeća uz sudjelovanje stranaka (članak 362. stavak 2.) ili rasprava (članak 373.b stavak 2.), kada se nagodba može zaključiti i pred tim sudom.
Ako stranke žele zaključiti nagodbu pred prvostupanjskim sudom nakon donošenja prvostupanjske odluke dok je postupak povodom žalbe u tijeku pred drugostupanjskim sudom, Zakon o parničnom postupku propisuje obvezu prvostupanjskog suda da bez odgode zatraži telefonom, telefaksom ili elektroničkom poštom od drugostupanjskog suda obavijest o tome je li već odlučeno u povodu žalbe te treba obavijestiti taj sud da stranke namjeravaju zaključiti sudsku nagodbu. Nakon što ga drugostupanjski sud obavijesti da još uvijek nije odlučeno povodom žalbe i da je zastao s postupkom dok se postupak zaključenja nagodbe ne dovrši, prvostupanjski sud strankama će dopustiti zaključenje nagodbe.
Navedenim izmjenama Zakona o parničnom postupku riješila se i nedoumica o pravnim posljedicama zaključenja sudske nagodbe nakon što je prvostupanjska presuda donesena, a postupak se vodi povodom žalbe pred drugostupanjskim sudom. Naime, ako stranke zaključe nagodbu nakon donošenja prvostupanjske odluke, a prije donošenja drugostupanjske odluke u povodu žalbe, sud pred kojim je nagodba zaključena rješenjem će ukinuti donesenu prvostupanjsku odluku i utvrditi da je tužba povučena, osim ako stranke nisu drukčije riješile to pitanje u zaključenoj nagodbi (članak 321. stavak 8.).
Nagodba se može odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio. Nakon što stranke zaključe sudsku nagodbu kojom su u cijelosti riješile predmet spora, sud u postupku u kojem je nagodba sklopljena više ne može donositi nikakve odluke pa niti odluku o troškovima postupka (Visoki trgovački sud RH, Pž-4691/07, 3. rujna 2007.).
Budući da je sudska nagodba po svojim učincima izjednačena s pravomoćnom presudom, dužnost je suda tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti vodi li se parnica o predmetu o kojemu je ranije bila zaključena sudska nagodba, u kojem će slučaju, ako to utvrdi, odbaciti tužbu (članak 354. stavak 2. točka 9. – ako sud donese odluku o zahtjevu o kojem je već zaključena sudska nagodba, čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka).
Nagodba je zaključena kad stranke nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik. Ako sud donese rješenje kojim nagodbu stranaka ne dopušta, s postupkom će se zastati dok to rješenje ne postane pravomoćno.
Sudsku nagodbu mogu zaključiti samo stranke tijekom postupka, ali ne i umješači. Umješači mogu samo pristupiti nagodbi koju su zaključile parnične stranke (Visoki trgovački sud RH, Pž-1251/05, 8. rujna 2005.). Ako je nagodba sklopljena između jedne od stranaka i treće osobe, tada neposredno ne dovodi do okončanja parnice.
Zakon o parničnom postupku ne sadrži odredbe o sredstvima pobijanja sudske nagodbe. No, u praksi i teoriji izražen je stav da se ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima upravo zbog izjednačenosti s pravomoćnom presudom, a s obzirom na njezina obveznopravna svojstva, sudsku nagodbu može se pobijati ili utvrđivati ništavom po pravilima građanskog materijalnog prava (Vrhovni sud RH, Rev 505/2008-3, 28. listopada 2008.).
Tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev kojim bi se tuženiku naložilo sklapanje sudske nagodbe budući da sklapanje sudske nagodbe ovisi o dispoziciji stranaka u sporu. Ako je tužitelj prvostupanjskom sudu podnio tužbu s tako postavljenim tužbenim zahtjevom, sud se mora oglasiti nenadležnim, ukinuti eventualno provedene radnje i odbaciti tužbu (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1061/06, 24. veljače 2009.). Osoba koja namjerava podići tužbu može se, sukladno članku 324. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prije podnošenja tužbe obratiti prvostupanjskom sudu na čijem području protivna strana ima prebivalište s prijedlogom za sklapanjem nagodbe o čemu sud odlučuje u izvanparničnom postupku.
Stranke tijekom parničnog postupka mogu sklopiti sudsku nagodbu pred sudom, ali i izvansudsku nagodbu, neovisno o tijeku parnice. Ugovor zaključen u vrijeme dok parnica teče, nema neposrednog procesnopravnog učinka na tijek parničnog postupka. Također, presuda ne treba biti suglasna izvansudskoj nagodbi jer sud njome nije vezan (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj Pž 4080/02-3, od 31. svibnja 2005.).
Ugovorom o nagodbi, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 150. - 159.), osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Dok je za građanskopravnu nagodbu bitno popuštanje stranaka, kod sudske nagodbe uzajamno popuštanje nije obvezno. Sudska nagodba strankama daje određenu sigurnost jer ima svojstvo pravomoćnosti i u određenim slučajevima ovršnosti, dok ta svojstva izvansudska nagodba nema.
Također, stranke mogu okončati spor sklapanjem nagodbe i u postupku mirenja. Posljednjim izmjenama Zakona o parničnom postupku dopunjen je članak186.d na način da suci mogu upućivati stranke na mirenje ne samo na sudove, već i na centre za mirenje izvan sudova. Naime, sud može tijekom cijelog parničnog postupka strankama predložiti da spor riješe u postupku mirenja pri sudu ili izvan suda. Postupak mirenja pred sudom vodi sudac izmiritelj određen s liste sudaca izmiritelja koju utvrđuje predsjednik suda godišnjim rasporedom poslova. Nagodba sklopljena pred sucem izmiriteljem je sudska nagodba.
Sam postupak mirenja u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim imovinskopravnim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, uređuje Zakon o mirenju. Prema njemu, mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje (članak 3.).
Iz ovdje opisanih načina kojima zakonodavac omogućava strankama sklapanje nagodbe, vidljiv je njegov interes da motivirajuće djeluje na stranke da svoje međusobne sporove riješe sporazumno i mirnim putem. Isto tako, zadatak je suda upozoravati stranke na mogućnost sklapanja sudske nagodbe te im u tome pomoći (članak 321. stavak 3.). Veći broj rješavanja sporova nagodbom smanjio bi opterećenost sudova, utjecao na kraće trajanje sudskih postupaka odnosno ponekad spriječio da do suđenja uopće i dođe. U tom smislu i Strategija reforme pravosuđa, za razdoblje od 2011. do 2015. godine ističe potrebu konstantnog širenja i promoviranja alternativnih metoda rješavanja postupaka te njihovo koordiniranje s izmjenama u procesnim propisima radi pomaka u percepciji javnosti.
No, unatoč mjerama koje se po tom pitanju već duže vrijeme provode, značajnijih rezultata još uvijek nema. Odluka stranaka o tome hoće li uopće i kada eventualno sklopiti nagodbu, još uvijek uglavnom ovisi o njihovoj procjeni trajanja postupka, visini troškova i, naravno, izgledima za uspjeh u sporu.
Ljiljana Drakulić, dipl. iur.