Pojam „lobiranje“ nastao je u Engleskoj od riječi lobby budući da su se zastupnici engleskog parlamenta nalazili s predstavnicima različitih interesnih skupina u predvorju (lobby-u) Donjeg doma. Ovakva definicija može poslužiti i danas, pa možemo reći da je lobiranje svaki pokušaj grupe ili pojedinaca da utječu na odluke vlade.
Razvojem demokratskih institucija i civilnog društva lobiranje ima sve veći značaj, budući da se povećava broj donosioca javnih odluka, a istovremeno se širi i mogućnost utjecaja na njih. Sve je više nevladinih organizacija i građana zainteresirano saznati što se financira od novaca poreznih obveznika te žele sudjelovati u donošenju odluka. Lobiranje stoga, sve više predstavlja važan faktor efikasnog funkcioniranja cjelokupnog društveno političkog sustava demokratske države, a gotovo je neophodno za pozicioniranje pa i prisutnost države u međunarodnim sustavima i institucijama (npr. EU).
Obzirom na činjenicu da se o lobiranju u našem društvu relativno malo ili gotovo ništa ne zna, nije pretjerano čudno što većina nas lobiranje izjednačava s korupcijom. Sam termin ima negativnu konotaciju, jer sugerira da je u pitanju ništa drugo do podmićivanje donosioca odluka ili onih koji mogu utjecati na donosioce odluka.
U prilog činjenici da lobiranje u svojoj osnovi ne bi trebalo biti percipirano kao negativna pojava, potrebno je prisjetiti se uspješnih lobističkih kampanja među kojima su najdublji trag u suvremenom društvu ostvarili: Pokret za ljudska prava iz 1964. i zakonodavstvo koje je iz toga proizašlo, Dan planeta Zemlje i ekološka politika kao i zagovaranje socijalnoga i zdravstvenog osiguranja.
Sve te kampanje bile su usmjerene na konkretan cilj, imale su jasnu strategiju, poruku i temu te odlučno vodstvo, pa su mobilizirale ljude i lidere.
U teoriji, lobisti ne potkupljuju donosioce odluka, oni ih informiraju o temama koje su i za njih interesantne i koje im mogu biti od koristi. Donosiocima odluka u interesu je saznati stavove i mišljenja svojih birača. Preko lobista, oni se izravno informiraju o problemima svojih birača, tako da lobisti predstavljaju posrednika između naroda i vlasti. Ovo pokazuje da bi lobiranje trebalo predstavljati borbu protiv korupcije, na taj način da se aktivnosti, koje su usmjerene na zaštitu interesa, stave u zakonske okvire koji bi omogućili državi da kontrolira rad interesnih skupina.
Zakonom o sprječavanju sukoba interesa Republika Hrvatska regulirala je obveze javnih dužnosnika u obavljanju njihovog posla, ali propis koji bi regulirao ponašanje lobista ne postoji. Međutim, Kazneni zakon poznaje i definira pojam korupcije i/ili mita, te sankcionira kako primanje tako i davanje mita u gospodarskom poslovanju.
Hrvatsko društvo lobista pokrenulo je inicijativu za regulaciju lobiranja u Hrvatskoj. Zakon o lobiranju, koji predlažu, uveo bi transparentnost i uspostavio standard ponašanja između lobista i državnih službenika. Njime bi država postavila okvire lobiranja, pravila za lobiste i sankcije za njihovo nepoštovanje.
Čvrsta zakonska regulativa lobiranja i uspostava političke kulture u kojoj nije prihvatljivo kontaktiranje ilegalnih lobista i onih koji sudjeluju u donošenju političkih odluka, ključni su faktori razvoja lobističke prakse u Hrvatskoj. Registrirani lobisti moraju biti pod kontrolom neovisnog nepolitičkog i nestranačkog tijela kako bi se osiguralo da u procesu odlučivanja budu uvaženi svi relevantni interesi, spriječila mogućnost političkog manipuliranja s takvim kontaktima i osigurala zaštita javnog interesa. Stoga bi zakonska regulacija lobiranja trebala uključiti i uvođenje obveznog registra pri Hrvatskom saboru koji bi osigurao da svaki lobist, koji želi djelovati prema državnim institucijama, bude akreditiran te da njegovo ime bude dostupno javnosti.
Iskustva drugih tranzicijskih zemalja pokazuju da je zakonska regulativa najjači instrument za sprječavanje korupcije i postizanje veće transparentnosti u radu državnih institucija.
Imajući u vidu izazove koji stoje pred Hrvatskom u kontekstu pridruživanja Europskoj uniji, lobiranje će ubrzo postati jedan od nezaobilaznih načina koji mogu pomoći u pozicioniranju Hrvatske u međunarodnim institucijama, zaštiti nacionalnih interesa i realizaciji poslovnih projekata.
Bruxelles, kao strateško polazište svake europske politike, nužna je točka djelovanja hrvatskih političkih i gospodarskih krugova. Samo stvaranjem dobrih poslovnih kontakata Hrvatska može računati na kvalitetnu poziciju u sklopu europskog sustava odlučivanja. Imajući to u vidu, lobiranju treba pristupiti odgovorno i profesionalno, sa sviješću da je to jedan od najboljih načina koji će nam omogućiti da „na licu mjesta“ utječemo na odluke Europske unije koje će se izravno ticati i Hrvatske.
Pripremila: Danijela Damjanović, dipl. iur.