Ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (ugovor o alotmanu)

Ugovor o raspolaganju ugostiteljskim smještajem (ugovor o alotmanu) je obveznopravni ugovor kojim se ugostitelj obavezuje turističkoj agenciji staviti na raspolaganje tijekom određenog vremenskog razdoblja svoje smještajne kapacitete, pružiti ugostiteljske usluge gostu kojega uputi agencija i za to agenciji platiti određenu proviziju, a turistička agencija obvezuje se popuniti ugostiteljeve kapacitete, odnosno obavijestiti ugostitelja, u određenom roku, da to nije u mogućnosti učiniti, te platiti ugostitelju ugovorenu cijenu za pružene usluge.

Jednu od posebnosti ovog ugovora predstavlja i činjenica da ugovorne strane moraju biti točno određene osobe. Ugovorne stranke mogu biti samo ugostitelj i turistička agencija pa možemo reći kako i ugovorne strane ovog ugovora predstavljaju njegove nužne sastojke.

Zakon o obveznim odnosima ne definira pojam ugostitelja odnosno turističke agencije, već su definicije tih pojmova sadržane u posebnim zakonima koji uređuju odnosna pravna područja. Sukladno Zakonu o pružanju usluga u turizmu, turistička agencija je trgovačko društvo odnosno trgovac pojedinac ili obrtnik koji pružaju usluge organiziranja putovanja ili posredovanja usluga vezanih uz putovanje i boravak turista. Da bi trgovačko društvo odnosno trgovac pojedinac ili obrtnik mogli obavljati usluge u turizmu, moraju biti upisani u sudski odnosno obrtni registar, sukladno posebnim propisima, i registrirani za obavljanje djelatnosti usluga u turizmu.

Ugostitelj kao pružatelj usluge smještaja, sukladno članku 3. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, može biti trgovačko društvo, trgovac pojedinac, obrtnik, taksativno navedene ustanove i udruge ali i fizičke osobe, a jedini uvjet koji zakon postavlja jest ispunjavanje uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

Ugovor o alotmanu je strogo formalan ugovor te se mora sklopiti u pisanom obliku. Na ugovor o alotmanu primjenjuju se Posebne uzance o ugostiteljstvu. Kako je cilj i svrha ovog ugovora popunjavanje smještajnih kapaciteta ugostitelja, nužno je razmotriti pravni položaj trećeg, u ovom slučaju gosta.

Sklapanjem ugovora između gosta i turističke agencije koja ima zaključen ugovor o alotmanu s ugostiteljem zapravo nastaje pravni odnos asignacije odnosno upute. Turistička agencija kao uputitelj ovlašćuje ugostitelja da ispuni određenu činidbu primatelju upute, u predmetnom slučaju gostu, a gosta ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime. Kada ugostitelj prihvati gosta u svoj smještaj nastao je obvezno-pravni odnos između gosta i ugostitelja koji postoji nevezano od postojanja pravnog odnosa između gosta i turističke agencije.

Kako se radi o jednom specifičnom ugovoru, postavlja se pitanje pravnog položaja trećeg s obzirom na nedostatke u ispunjenju ugovora odnosno na naknadu štete. Ugovor što ga sklapa gost s turističkom agencijom uvijek je potrošački ugovor, što proizlazi iz članka 402. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, te se na takve ugovore primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

S obzirom na neka rješenja Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, može se postaviti pitanje je li ugovor o alotmanu uvijek trgovački ugovor? S jedne strane, turistička agencija je uvijek trgovac. To proizlazi iz članka 1. Zakona o trgovačkim društvima.

S druge strane, ugostitelj, kako ga definira Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti, ne mora nužno biti trgovac. Temeljem predmetnog Zakona, druga ugovorna strana može biti i fizička osoba – iznajmljivač ukoliko je predmet ugovora smještajni kapacitet u obiteljskom odnosno seoskom domaćinstvu. Sam Zakon određuje iznajmljivača kao fizičku osobu koja nije ni obrtnik ni trgovac pojedinac, te dopušta da iznajmljivač bude i osoba koja je vlasnik ugostiteljskog objekta, a državljanin je Europske Unije.

Ukoliko bi turistička agencija zaključila ugovor o alotmanu s fizičkom osobom – iznajmljivačem, postavlja se pitanje bi li se takav ugovor mogao smatrati trgovačkim ugovorom? Sukladno članku 1. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima, osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenim posebnim propisima smatraju se trgovcima u smislu toga Zakona samo ako je to u tim propisima određeno. Prema našem mišljenju, pravni domašaj ove norme odnosio bi se na posebni zakon koji uređuje određenu djelatnost. Kako Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti nije određeno da se iznajmljivač ima smatrati trgovcem, to ugovor o alotmanu sklopljen između turističke agencije i iznajmljivača ne bi bio trgovački ugovor.