„Smeće jednog čovjeka za drugog je blago.“ Narodna poslovica
Iako je možda prerano govoriti o novom Zakonu o otpadu budući da je javna rasprava o nacrtu prijedloga Zakona tek započela, već sada su poznate neke bitne smjernice budućeg razvoja gospodarenja otpadom u Hrvatskoj koje se načelno neće mijenjati . One uključuju veću odgovornost jedinica lokalne i područne samouprave i samih građana. Obveza građana bit će sortiranje otpada na mjestu njegova nastajanja odnosno u kućanstvu, a naplata odvoza smeća ovisit će o volumenu otpada. Kako bi se građane educiralo o važnosti i postupku primarne selekcije otpada, Ministarstvo će na jesen pokrenuti medijsku kampanju. Najavljeni su novi pravilnici i naputci koji će dodatno razraditi implementaciju i tehničke detalje sortiranja otpada.
Jedinica lokalne samouprave dužna je na svom području postaviti odgovarajuće spremnike, zelene otoke i osigurati građenje jednog reciklažnog dvorišta za odvojeno sakupljanje otpada, reciklažnog dvorišta za građevni otpad i kompostane za biootpad. Do 1. siječnja 2015. osigurat će se odvojeno sakupljanje papira, metala, plastike i stakla, električnog i elektroničkog otpada, otpadnih baterija i akumulatora, otpadnih vozila, otpadnih guma, građevinskog otpada, otpadnog tekstila i medicinskog otpada. Do 1. siječnja 2013. osigurat će se odvojeno sakupljanje biootpada.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave osiguravaju da se udio biorazgradivog komunalnog otpada koji se odlaže na odlagališta smanji na 75 % ukupne količine (po težini) biorazgradivog komunalnog otpada proizvedenog u 1997. godini do 31. prosinca 2013. Drugim riječima, do kraja 2013. godine selektivno odvajanje i obrađivanje biootpada mora doseći minimalno 25 posto njegove ukupne mase, a do 2020. 75% posto. Upravo zapaljiv i biorazgradiv otpad ima najveći potencijal recikliranja i prerade u druge oblike energije. Biorazgradiv otpad čine različite vrste otpada: kućanski, komercijalni, industrijski, građevni, kanalizacijski i poljoprivredni.
U zapadnim zemljama popularna su postrojenja za dobivanje energije iz biorazgradivog otpada odnosno energane na otpad. Energana pretvara biorazgradivi otpad u drugi oblik korisne energije – energiju za grijanje, električnu energiju ili gorivo za transport. Za razliku od spalionice, čija je svrha smanjenje volumena otpada njegovim spaljivanjem, svrha energane jest dobivanje iskoristive energije s minimalnim stvaranjem otpada za odlagalište. Energana recikliranju daje dodatnu vrijednost koja može biti usmjerena na gospodarski razvoj lokalne zajednice. Od jedne tone biorazgradivog otpada energana može stvoriti 2000 kWh električne i 700 kWh toplinske energije. U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 13,2 milijuna tona otpada. Veći dio tog otpada je biorazgradiv što upućuje na visok energetski pa i gospodarski potencijal.
Energane su također ekološki prihvatljivije rješenje od spalionica jer stvaraju vrlo malu količinu letećeg pepela (opasni otpad) koji se zbrinjava na odlagalištu opasnog otpada dok pepeo s dna peći može biti iskorišten u proizvodnji betona u ili popunjavanju cesta. Danska je izvrstan primjer gospodarenja otpadom pomoću energana. Većina postrojenja u Danskoj nalazi se u blizini naselja kako bi otpad što manje putovao te kako bi proizvedena energija bila što prije iskorištena. Energane su cijevima povezane s toplanama kojima usmjeravaju toplinsku energiju dobivenu iz otpada koja se potom distribuira građanima. U Danskoj postoji oko 400 pojedinačnih toplana od kojih je 350 u vlasništvu potrošača, a 50 u vlasništvu lokalnih zajednica, koje pokrivaju oko 60 % toplinskih potreba.
Isti model može se primijeniti i u Republici Hrvatskoj. Umjesto spalionica koje su predviđene prijedlogom nove Strategije gospodarenja otpadom, moguće je sagraditi energane. Inicijalni trošak pokretanja energane veći je od troška pokretanja spalionice, međutim, dugoročno gledano, energane su isplativije jer za razliku od spalionica donose profit. Kapitalne troškove pokretanja energane moguće je znatno umanjiti korištenjem sredstava strukturnih fondova Europske Unije. Takvo rješenje može biti osobito atraktivno za lokalne zajednice odnosno lokalnu samoupravu. Lokalna samouprava s vlastitom energanom može prikupljati biorazgradivi otpad koji nije skupljen na njezinom području i za to ostvariti naknadu.
Naime, članak 44. Nacrta prijedloga Zakona o otpadu propisuje da jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi privremeno odlagalište ima pravo na naknadu za odlaganje otpada koji nije skupljen na njezinom području dok se iznos naknade temelji na ugovoru između jedinice lokalne samouprave i jedinice lokalne samouprave s čijeg se područja otpad dovozi na odlagalište. Dakle, uz novčanu naknadu od jedinice lokalne samouprave od koje je otpad prikupljen, lokalna zajednica ostvaruje profit i na samom otpadu kojeg njezina energana pretvara u toplinsku odnosno električnu energiju.
Republika Hrvatska mogla bi znatno profitirati na temelju novih, proeuropskih mjera gospodarenja otpadom. Mogućnosti za to postoje, a hoće li potencijal biti prepoznat i iskorišten, uvelike ovisi o volji građana i lokalne samouprave.
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura: Rujnić-Sokele, M. (2009). Otpad – vrijedan izvor energije. Polimeri: časopis za plastiku i gumu (30) 2.