Naime, radnici koje se upućuje na rad u inozemstvo imaju ugovor o radu čiji je obvezni sadržaj, odnosno sadržaj pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, propisan člankom 16. Zakona o radu.
Nadalje, člankom 123. Zakona o radu propisano je da je poslodavac koji uputi radnika na rad u inozemstvo, u trgovačko društvo ili drugo poduzeće u vlasništvu tog poslodavca, dužan radniku, ako ugovor o radu koji je taj radnik sklopio s inozemnim trgovačkim društvom ili poduzećem prestane, osim ako se radi o otkazu uvjetovanom ponašanjem radnika, naknaditi troškove preseljenja i osigurati mu odgovarajuće zaposlenje u zemlji, a razdoblje koje je proveo na radu u inozemstvu ubraja se pri određivanju otkaznoga roka i otpremnine u razdoblje neprekinutog trajanja radnog odnosa s poslodavcem.
Posebno pravo spomenutoj kategoriji radnika Zakon o radu priznaje i u slučaju zaštite radničkih prava. Naime, člankom 129. navedenog Zakona propisano je da, iznimno od općeg pravila da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez podnošenja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor.
Posebne odredbe za radnike poslane na rad u inozemstvo postoje i u slučaju godišnjeg odmora. Naime, često ili obično za vrijeme boravka u inozemstvu radnik radi, a godišnji odmor koristi po povratku u Republiku Hrvatsku. Vezano uz korištenje i prenošenje godišnjeg odmora, Zakon o radu propisuje da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dva tjedna, radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja iduće godine. No, radnik ne može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu navedena dva tjedna godišnjeg odmora, ako mu je bilo omogućeno korištenje toga odmora.
Iznimno od toga, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti ili korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, radnik ima pravo iskoristiti do 30. lipnja iduće godine (članak 63. stavak 3. Zakona o radu). No, član posade broda, radnik na radu u inozemstvu ili radnik koji je vršio dužnost građana u obrani, godišnji odmor u cijelosti može koristiti u sljedećoj kalendarskoj godini (članak 63. stavak 4. Zakona o radu).
To bi značilo da se cijeli pripadajući godišnji odmor iz prošle kalendarske godine može koristiti u sljedećoj kalendarskoj godini. Što se vremena korištenja tiče, budući da navedena odredba predstavlja iznimku u odnosu na osnovno pravilo o prenošenju godišnjeg odmora iz članka 63. stavka 3. Zakona o radu, izričaj „koristiti u sljedećoj kalendarskoj godini“, bez navođenja nekog datuma, treba tumačiti da se taj godišnji odmor može koristiti tijekom cijele godine, dakle, do 31. prosinca.