Primarnim izvorima prava Europske unije smatraju se osnivački ugovori i opća načela prava, dok pod sekundarnim izvorima prava, pravna teorija podrazumijeva pravne akte institucija koji se donose na temelju osnivačkih ugovora. Među takvim izvorima razlikuju se uredbe, smjernice i odluke kao pravno obvezujući akti te preporuke i mišljenja kao pravno neobvezujući akti.
Uredba ima opću primjenu, što je propisano člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Za nju je dodatno karakteristično da je obvezujuća u cijelosti te da je izravno primjenjiva u svim državama članicama. Njezina najvažnija uloga je upravo ujednačavanje prava, što proizlazi iz same izravne primjenjivosti uredbe. To znači da se njezine norme ne trebaju, odnosno dapače, ne smiju prenositi u zakonodavstvo pojedine države članice, što je karakteristično za drugu vrstu pravnih akata, tzv. smjernice (direktive). Smjernice, dakle, nemaju opću primjenu, nego obvezuju, u pogledu rezultata koji se ima ostvariti, svaku državu članicu kojoj su upućene. Moraju se prenijeti, odnosno provesti u nacionalno zakonodavstvo, a svakoj pojedinoj državi ostavlja se pravo izbora forme i metode kojima će se nacionalno pravo približiti zakonodavstvu EU.
Uredba, naprotiv, počinje proizvoditi učinke stupanjem na snagu, a na pojedinoj državi članici je da svoje zakonodavstvo uskladi s objavljenom uredbom. To konkretno znači da se norme nacionalnog prava koje su u suprotnosti s donesenom uredbom moraju ukinuti, odnosno da prestaju važiti norme nacionalnog prava koje uređuju istu materiju kao i uredba, kako bi se spriječilo dupliranje normi. Dakle, uredbe EU u potpunosti zamjenjuju nacionalne norme u području koje reguliraju.
Kako bi ostvarila svoj izravni učinak, uredba mora ispuniti niz preduvjeta. Tako se od njezinih normi očekuje da su jasne, potpune i određene. Pod time se podrazumijeva da se iz njih može lako utvrditi tko su nositelji prava i obveza te koji je sadržaj konkretnog prava odnosno nametnutih obveza. Uredba također mora biti bezuvjetna, što omogućava njezinu izravnu primjenjivost bez dodatnih implementacijskih mjera od strane država članica. To znači da se institucijama u državama članicama nameće obveza primjene takve norme prilikom rješavanja u određenoj stvari.
Izravan učinak uredba ostvaruje kako u vertikalnim odnosima - odnosima između pojedinca i države, tako i u horizontalnim odnosima, dakle, u odnosima između fizičkih i pravnih osoba međusobno. Tu karakteristiku imaju, osim uredbi, osnivački ugovori, međunarodni ugovori i odluke, ali ne i smjernice jer one ne mogu izravno stvoriti pravo za pojedinca u svim situacijama.
U praksi Europskog suda pravde (Sud) dva su slučaja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kojima je Sud potvrdio i dodatno objasnio značenje, ulogu i važnost uredbi. U predmetu 34/73 Fratelli Variola S.p.A. v. Amministrazione Italiana delle finanze Sud je naglasio da su odredbe uredbe izravno primjenjive u državama članicama te da sukladno tome dodjeljuju subjektivna prava osobama koja su nacionalni sudovi dužni štititi.
Status uredbi i njihove učinke u nacionalnom zakonodavstvu, Sud je dodatno objasnio u predmetu 93/71 Orsolina Leonisio v. Ministero dell'agricoltura e foreste, rekavši da prava koja proizlaze iz uredbe nastaju kada se ispune uvjeti predviđeni tom uredbom, dok se njihovo ostvarenje ne može podvrgnuti na nacionalnoj razini provedbenim odredbama. Time je sud naglasio izravan učinak uredbi te da ona proizvodi prava (i obveze) prema adresatima, bez njezinog implementiranja u nacionalno zakonodavstvo. Nastavno na ovaj slučaj, Europska komisija tužila je Italiju te je Sud u predmetu 39/72 dao primjer kažnjavanja države u slučaju da nije poduzela mjere nužne za djelotvornu primjenu uredbe na svom teritoriju, kao ni u propisanom roku, čime je povrijedila obveze koje su joj tom uredbom nametnute.
Uredbe, zajedno sa smjernicama, predstavljaju dva najvažnija tipa pravnih akata kojima se nacionalna prava država članica usklađuju sa zakonodavstvom EU. Time je i za Hrvatsku stvorena obveza da, u okviru Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nizom izmjena postojećih propisa prilagodi svoje zakonodavstvo pravnoj stečevini EU. Prije svega, takve izmjene unesene su u Ustav RH koji propisuje da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom. Također je istim člankom 141.c Ustava RH propisano da se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Hrvatskim sudovima na taj je način nametnuta obveza zaštite subjektivnih prava utemeljenih na zakonodavstvu EU.
Također je člankom 34. Zakona o procjeni učinaka propisa predviđeno da stručni nositelji izrade propisa, u odnosu na propise kojima se zakonodavstvo Republike Hrvatske usklađuje sa zakonodavstvom Europske unije nastavljaju, i nakon stupanja na snagu tog Zakona, sve aktivnosti u vezi s pripremanjem Plana usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije koji donosi Hrvatski sabor za razdoblje proračunske godine.
Ne čudi stoga što se uredbe u pravu EU često uspoređuju sa zakonima u domaćem zakonodavstvu u smislu važnosti njezinih normi, samostalnosti, generalne primjenjivosti i izravnog učinka, ali ne i načina donošenja. Naime, Europski parlament zajedno s Vijećem, kao i Vijeće i Komisija donose uredbe, ali i direktive, odluke, preporuke i mišljenja.
Karla Štingl, dipl. iur.