U smislu zaštite radničkih prava temeljna odredba iz Zakona o radu je članak 129. Prema toj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
Iznimno, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom može i bez prethodnog zahtjeva, u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zatražiti radnik koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, radnik koji je na temelju ugovora o radu upućen na rad u inozemstvo i radnik na kojeg se ne primjenjuje niti jedan kolektivni ugovor.
Dakle, kad prema poslodavcu ima novčano potraživanje, radnik nije u obvezi obraćati se poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava već može izravno potraživanje zahtijevati sudskim putem. No, je li to radnik dužan kad je novčano potraživanje vezano uz jedan element radnog odnosa koji je sporan, a kojeg radnik nije osporavao?
Naime, upravo to je bilo ključno pitanje u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 1176/11-2 od 21. prosinca 2011., kojom se odlučivalo o sljedećem: Ima li tužitelj pravo tražiti isplatu naknade plaće za vrijeme otkaznog roka koji mu po zakonu pripada s obzirom da nije pobijao odluku o otkazu u onom dijelu u kojem mu je utvrđen kraći otkazni rok od propisanog?
Vrhovni sud je rekao da ne, uz obrazloženje:
„Izvjesno je da o tom pravnom pitanju ovisi odluka u ovom sporu, pošto su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja upravo polazeći od pravnog shvaćanja da time što tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu, a kojom je tužitelju uskraćen otkazni rok koji ga pripada po zakonu, odluka o otkazu postala je pravomoćna i time tužitelj izgubio pravnu osnovu za potraživanje naknade plaće za vrijeme otkaznog roka, što jest predmet ovog spora.
Postojanje zakonskih pretpostavki za dopuštenost ove izjavljene revizije tužitelj vidi u suprotnosti i nepodudarnosti pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi u odnosu na navodno suprotno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tom pitanju izraženom u njegovim odlukama Gzz-38/02, Revr-776/09, Rev-925/98.
Suprotno navodima revidenta, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se on poziva u reviziji nisu suprotne pobijanoj presudi niti dovode u pitanje njezinu zakonitost.
U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a tumačeći odredbu čl. 126. st. 6. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) izrazio pravno shvaćanje da radnik ne gubi pravo ostvarivanja novčane tražbine iz radnog odnosa ukoliko se prethodno zahtjevom nije obratio poslodavcu.
Takvo pravno shvaćanje pobijana presuda i ne dovodi u pitanje. Konkretni zahtjev tužitelja jest novčani zahtjev kojeg su nižestupanjski sudovi odbili, ne zato što se tužitelj s takvim zahtjevom prethodno nije obratio poslodavcu, već zato što je tužitelj propustio u smislu odredbe čl. 126. ZR-a pobijati odluku o otkazu ugovora o radu u kojoj je tužitelju uskraćeno pravo na otkazni rok, zbog čega je odluka o otkazu, a kojom tužitelju nije priznat otkazni rok postala pravomoćna. Time je dakle izostala pravna osnova na temelju koje bi tužitelja pripadalo pravo potraživati naknadu plaće za razdoblje otkaznog roka, a kako su to nižestupanjski sudovi ocijenili.
Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-1285/99 od 27. listopada 1999., iz čega je zaključiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske o postavljenom pravnom pitanju već i zauzeo pravno shvaćanje, a s kojim je pobijana odluka sukladna.
Pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci broj Rev-1285/99 od 27. listopada 1999., glasi: „Kad radnik nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu s kraćim otkaznim rokom od onog koji bi mu inače pripadao, ne može se pozivati na to svoje pravo radi ostvarenja prava na naknadu plaće.“
U takvim okolnostima proizlazi da pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te kako dakle podnesena revizija ne ispunjava sve pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost, trebalo ju je odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a.“