Radnopravni odnosi su obveznopravne naravi i počivaju na ugovoru o radu, kao specifičnom ugovoru o uređenju prava i obveza iz radnog odnosa. Tako je i Zakonom o radu (NN 149/09 i 61/11) rečeno da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Pritom valja reći da se ugovor o radu sklapa na neodređeno vrijeme, osim ako Zakonom o radu nije drukčije određeno.
Također, ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezuje stranke dok ga jedna od njih ne otkaže ili dok ne prestane na neki drugi način određen Zakonom o radu.
Zakon o radu, dakle, regulira samo radni odnos koji se zasniva ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (članak 9.) ili ugovorom o radu na određeno vrijeme (članak 10.).
S druge strane, Zakonom o obveznim odnosima utvrđena je mogućnost zaključivanja ugovora o djelu kao građansko - pravnog obveznog ugovora stranaka (članci 590. - 619.).
Treba reći ponešto o karakteru tih ugovora osobito stoga što među njima postoje bitne razlike. Naime, kada govorimo o ugovoru o radu, valja istaknuti da prema ugovoru o radu radnik radi nesamostalno, osobno po uputama i pod nadzorom poslodavca, u njegovo ime i za njegov račun, stavljajući mu na raspolaganje u određenom radnom vremenu svoju radnu snagu, a poslodavac mu je za obavljeni rad dužan isplaćivati plaću uz uručenje njezinog obračuna.
S druge strane, kod ugovora o djelu radi se o ugovoru građanskog, obveznog prava temeljem kojeg izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, radi za svoj račun i na svoj rizik, radi u korisnom radnom vremenu pri čemu može raditi osobno ili može posao povjeriti i trećoj osobi jer odgovara za djelo i dužan ga je napraviti po pravilima vještine zanata te odgovara za mane svog djela po načelima građanskog prava, a za djelo prima ugovorenu naknadu.
Kad radnik obavlja poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, neovisno o tome kako su stranke taj ugovor nazvale, smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu. Naime, takvo utvrđenje proizlazi iz odredbe članka 8. Zakona o radu, prema kojoj se, ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.
Za rad po ugovoru o djelu nije bitno je li ta osoba u radnom odnosu, nezaposlena ili umirovljenik, već radi li se o poslovima za koje se prema obilježjima rada, mora sklopiti ugovor o radu.
Ovo posebno ističemo iz razloga što je u praksi prilično rasprostranjena (nezakonita) pojava da se, u pravilu za određene kraće poslove ili za duže poslove (koje obilježava periodičko obnavljanje ugovora sklopljenog na kraće razdoblje), sklapa ugovor o djelu umjesto ugovor o radu, a u situaciji kada se stvarno radi o obavljanju poslova koji s obzirom na karakter i svojstva imaju obilježja ugovora o radu.
Dakle, u ugovoru o djelu piše jedno, a stvarnost pokazuje da osoba koja je prema tom ugovoru izvođač posla u biti nije ništa drugo nego radnik koji obavlja poslove za koje se kod konkretnog poslodavca uobičajeno sklapa ugovor o radu. Dakako, poslodavac ima pravo dokazati suprotno.