Zajednička pričuva je zajednička, namjenski vezana imovina svih suvlasnika nekretnine koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i za poboljšanje nekretnine kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.
Zajednička pričuva, dakle, ima značaj zajedničke imovine i tom imovinom upravlja upravitelj kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove. Zajedničko vlasništvo je takvo vlasništvo u kojem više osoba sudjeluje u pravu vlasništva iste stvari i svim vlasnicima ta stvar pripada zajedno jer svi imaju udjela u tom vlasništvu. Veličina udjela niti jednog suvlasnika u zajedničkoj pričuvi nije određena, ali je odrediva. Jedina razlika u odnosu na klasično zajedničko vlasništvo sastoji se u tome da suvlasnici nekretnine nemaju pravo na diobu zajedničke pričuve, jer ona služi isključivo za održavanje zajedničkih dijelova zgrade. Jedino u slučaju propasti (rušenja) zgrade, ostatak zajedničke pričuve mogao bi se razdijeliti na sve suvlasnike.
Najbitnija značajka zajedničkog vlasništva jest da svaki zajedničar ima pravo glede zajedničke stvari, odnosno radi ostvarivanja i zaštite svojega prava postavljati određene zahtjeve prema trećim osobama izvan kruga zajedničara i prema drugim zajedničarima. To znači da je jedan suvlasnik ovlašten i aktivno legitimiran postavljati zahtjeve koji su upućeni na zaštitu zajedničke pričuve.
Iz navedenog je razvidno da zajedničku pričuvu plaćaju suvlasnici nekretnine (zgrade), dakle osobe koje na posebnim dijelovima nekretnine, odnosno na stambenim ili poslovnim jedinicama, imaju pravo vlasništva.
U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-3395/2007 od 15. ožujka 2012., odlučivalo se o dvojbi jesu li bivši nositelji stanarskog prava, koji danas koriste stan kojeg nisu otkupili, dužni plaćati zajedničku pričuvu, a ako nisu, je li to dužan vlasnik stana odnosno davatelj stana na korištenje.
U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku predmet spora bio je zahtjev tužitelja, T. d.o.o. V., radi naplate naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (pričuve). Nakon provedenog postupka, prvostupanjski sud je osporenom presudom održao na snazi rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je podnositeljici naloženo da tužitelju isplati iznos od 2.643,04 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima ovrhe dok je rješenje o ovrsi ukinuo u dijelu kojim je naloženo podnositeljici da isplati tužitelju iznos od 718,08 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zbog nastupa zastare potraživanja tužitelja.
U postupku je utvrđeno da se stan, kojeg podnositeljica koristi, nalazi u neobnovljenoj stambenoj zgradi, da je tužitelj Zaključkom Gradskog poglavarstva Grada V. od 25. lipnja 1998. postavljen za prinudnog upravitelja svih obnovljenih stanova na području Grada V. koji je zadužen za održavanje zajedničkih dijelova zgrada i uređaja u graditeljskom i funkcionalnom stanju, uz obvezu obavljanja hitnih i nužnih popravaka te da je istim Zaključkom utvrđena obveza stanara na plaćanje troškova za održavanje zajedničkih dijelova zgrada. Izmjenama tog Zaključka od 13. svibnja 1999., umjesto riječi „obnovljenih“ stavljena riječ „višestambenih“ te se troškovi raspoređuju na stanare koji stanuju u stanovima nulte i prve kategorije oštećenja.
Prvostupanjski se sud, donoseći osporenu presudu, također poziva na obvezujući zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u V. od 10. veljače 2006., prema kojem su svi korisnici stanova koji se nalaze u neobnovljenim stambenim zgradama dužni plaćati pričuvu.
U odnosu na sam predmet spora odnosno zahtjev tužitelja kojim je od suda zatražio da podnositeljici naloži isplatu određenog iznosa na ime pričuve, Ustavni sud napominje da je u predmetu broj: U-III-2691/2007 od 20. veljače 2008. kao i u mnogim kasnijim odlukama, u pravnim situacijama istovjetnim slučaju podnositeljice ustavne tužbe, zauzeo stajalište da je temeljna odrednica plaćanja i formiranja zajedničke pričuve, postojanje prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade (stanovima i poslovnim prostorima) i suvlasništva na zgradi.
To naime znači, da u slučajevima kada posebni dijelovi zgrade nisu u vlasništvu fizičkih osoba jer još nije izvršena prodaja prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo odnosno kada je dio stanova i nadalje na korištenju ranijih nositelja stanarskog prava (kao u konkretnom slučaju), ne postoji zakonsko utemeljenje za naplatu troškova koji inače ulaze u sastav zajedničke pričuve već zajedničku pričuvu treba plaćati vlasnik stana odnosno pravna osoba koja je sljednik davatelja stana na korištenje podnositeljici (bilo da je to Grad V., Republika Hrvatska ili neka druga pravna osoba – trgovačkog društvo).