Kada govorimo o stjecanju prava vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla, treba posebno istaknuti članak 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućava da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.
Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava. Ovdje treba navesti određenje članka 54. Zakona o zemljišnim knjigama prema kojem privatne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba, trebaju, osim onoga što se i inače zahtijeva za isprave, sadržavati i:
a) točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojega se uknjižba zahtijeva;
b) izričitu izjavu onoga čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjižbu. Ta se izjava može dati i u posebnoj ispravi ili u prijedlogu za upis. Ali, u takvim slučajevima, isprava ili prijedlog koji sadrže izjavu, moraju sadržavati sve ono što se zahtijeva za uknjižbu.
Upravo u vezi pitanja oznake zemljišta, odnosno opisa nekretnine kao predmeta prodaje u kupoprodajnom ugovoru, a glede udovoljenja pretpostavki za uknjižbu prava vlasništva na temelju tog ugovora u zemljišne knjige na ime stjecatelja, odlučivalo se u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-x 805/10-2, od 1. veljače 2011.
Naime, u tom postupku je utvrđeno da su tužiteljica i prednica tužene zaključile kupoprodajni ugovor 1985., u kojem su nekretninu kao predmet ugovora označile brojem katastarske čestice, z. k. uloška, te nazivom katastarske općine. Prodavatelj (prednik tužene) ovlastio je tužiteljicu kao kupca da ishodi upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, no tužiteljica nije uspjela ishoditi upis prava vlasništva jer je člankom VIII ugovora ugovoreno da će stranke sačiniti konačni kupoprodajni ugovor nakon što se riješe imovinskopravna pitanja prodavatelja s A. J. i kada će se utvrditi točna površina nekretnine koja je predmet Ugovora.
Dakle, predmetni ugovor u biti predstavlja privremeni kupoprodajni ugovor zbog citiranog članka VIII Ugovora. Prema sklopljenom ugovoru cijena je u cijelosti isplaćena.
Sud drugog stupnja zauzeo je pravno stanovište da je tužbeni zahtjev tužiteljice na izdavanje tabularne isprave na prijenos prva vlasništva neosnovan jer zbog nedefinirane površine nekretnine koja je predmet prodaje predmet ugovora nije određen.
Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da takvo pravno stanovište suda drugog stupnja nije pravilno. Naime, odredbom članka 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji se s obzirom na vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora primjenjuje u ovoj stvari, (na temelju odredbe članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) određeno je da se vlasništvo na nekretnini temeljem pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu.
Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ne sadržava odredbe o određenosti nekretnine kao predmeta ugovora. S druge strane, pravilima zemljišnoknjižnog prava iz paragrafa 39. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, koja se s obzirom na vrijeme kupoprodajnog ugovora imaju primijeniti u ovom postupku, određeno je da privatna isprava, dakle i pravni posao da bi bili podobni za uknjižbu moraju imati točnu oznaku zemljišta ili prava u pogledu kojeg se uknjižba ima izvršiti. Istu odredbu sadrži i navedeni članak 54. Zakona o zemljišnim knjigama.
Prema tome, kada je u privatnoj ispravi predmet prodaje nekretnina, ona je dovoljno određena kada je pravilno označena brojem zemljišnoknjižne čestice, brojem zemljišnoknjižnog uloška i nazivom katastarske općine, bez obzira je li u ispravi točno navedena površina zemljišnoknjižne čestice koja je predmet prodaje.