Kroz proces usklađivanja zakonodavstva s međunarodnim standardima kao i aktivne suradnje s međunarodnim tijelima te prihvaćanja njihovih preporuka, ali i reformi provedenih u području nacionalnog zakonodavstva, Republika Hrvatska na području suzbijanja rasizma i diskriminacije donijela je 2008. godine Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, primjenjuje se od 1. siječnja 2009.). Do njegovog donošenja Republika Hrvatska nije imala zakon koji bi na jedinstven način uređivao problematiku suzbijanja diskriminacije, te su samo pojedini propisi sadržavali određene antidiskriminacijske odredbe (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o istospolnim zajednicama, Kazneni zakon, Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Zakon o državnim službenicima.
Kada govorimo o vanjskim utjecajima na reguliranje zakonodavstva vezanog uz suzbijanje diskriminacije, od osobite su važnosti Europska unija i Europski sud za ljudska prava.
Usklađivanje sa zakonodavstvom Europske unije
U okviru prava EU velika pažnja poklanja se zabrani diskriminacije. Mjere kojima raspolaže EU u borbi protiv diskriminacije su: obvezujući pravni izvori (u skladu sa člankom 249. Ugovora o Europskoj zajednici): direktive, uredbe, odluke; neobvezujući pravni izvori: preporuke, mišljenja, rezolucije; akcijski programi i „mainstreaming“ pristup (uključivanje načela jednakih mogućnosti i zabrane diskriminacije u sva područja nadležnosti EU)
Iako primarno europsko pravo (osnivački ugovori Unije) sadrži opću zabranu diskriminacije po taksativno navedenim osnovama, sekundarno pravo (direktive) pojedinačno promatra i sankcionira samo određene oblike diskriminacije. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Povelja Europske unije o temeljnim pravima postala je pravno obvezujuća. Nadalje, Lisabonski ugovor nalaže pristupanje EU-a Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom kontekstu, bolje poznavanje zajedničkih načela koje su razvili Sud pravde Europske unije i Europski sud za zaštitu ljudskih prava nije samo poželjno već prijeko potrebno radi pravilne nacionalne provedbe jednog od ključnih aspekata europskih normi za zaštitu ljudskih prava, kao što su one o zabrani diskriminacije.
Antidiskriminacijsko zakonodavstvo pokazuje se kao središnji element socijalne politike od samog začetka procesa europskih integracija. Tijekom tog razdoblja prihvaćen je niz pravnih akata koji se odnose na različite oblike diskriminacije.
U razvoju antidiskriminacijskog prava EU, ključnu ulogu ima Europski sud pravde sa svojom praksom, osobito bogatom u području zabrane diskriminacije na temelju spola (vidjeti primjerice: C-407/98, C-127/92, C-188/89) jer tu zabranu sadrži već Rimski ugovor iz 1957. kojim je uspostavljena Europska ekonomska zajednica. Dakle, dok je u okviru EU diskriminacija na temelju spola zabranjena već 50 godina, znatno kasnije zabranjuje se diskriminacija ne temelju spolne orijentacije, vjere i uvjerenja, invalidnosti i dobi (Direktiva 2000/78/EZ), te rasnog ili etničkog podrijetla (Direktiva 2000/43/EZ).
Između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane, sklopljen je (2001) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao dokument od iznimne važnosti za budući tijek razvoja hrvatskog zakonodavstva pa pitanje jednakosti i suzbijanja diskriminacije proizlazi i iz potrebe da se ova problematika zakonski regulira na cjelovit način, a prema standardima koje propisuje regulativa Europske unije. Sklapanjem navedenog Sporazuma, Republika Hrvatska i formalno je preuzela obvezu usklađivanja svog cjelokupnog zakonodavstva s propisima EU.
Potpisivanjem Sporazuma o pristupanju Hrvatska je osobito pod povećalom država članica Europske unije, budući da će pristupom u Europsku uniju imati obvezu osigurati učinkovitu primjenu zakona o suzbijanju diskriminacije na temelju spola, jednako kao i Direktive o jednakom postupanju prema muškarcima i ženama. Iako trenutno u Hrvatskoj postoji vrlo opsežna i cjelovita zakonodavna osnova za suzbijanje slučajeva diskriminacije na temelju spola, sudska praksa hrvatskih sudova u tom je području vrlo slabo razvijena. Kako primjena direktiva općenito ne obuhvaća samo njihovo prenošenje u nacionalna zakonodavstva, već i učinkovitu primjenu tih zakona u praksi, Republika Hrvatska morat će uložiti daljnje napore kako bi osigurala primjerenu jednakost muškaraca i žena i samim time izbjegla moguću odgovornost za štetu zbog neprimjene prava Zajednice.
Praksa Europskog suda za ljudska prava vezana uz zabranu diskriminacije
Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinih Protokola. Konvencija u članku 14. predviđa zabranu diskriminacije. Republika Hrvatska je u periodu od 2000. do kraja 2006. godine imala u tijeku 45 predmeta u kojima je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu razmatrao diskriminaciju i u tom periodu nije utvrđeno da postoji povreda zabrane diskriminacije u odnosu na Republiku Hrvatsku. Najčešće spominjani diskriminatorni razlozi bili su etnička pripadnost (15766/03 - Oršuš i drugi protiv Hrvatske, 46423/06 - Beganović protiv Hrvatske), različito tretiranje vojnih umirovljenika od ostalih kategorija umirovljenika (15085/02) te općenito navođenje diskriminatornog postupanja u okviru domaćih postupaka (17765/07).
Notifikacijom o sukcesiji Republika Hrvatska je od 8. listopada 1991. stranka i drugih temeljnih mađunarodnih ugovora iz područja ljudskih prava i stvaranja jednakih mogućnosti: Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima; Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima; Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka; Konvencije o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena; Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Ratificirani su i pripadajući protokoli: Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji.
Hrvatsko zakonodavstvo
Donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije napravljen je izuzetan iskorak u području suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području.
Međutim, u Zajedničkom stajalištu Europske unije (Revizija CONF-HR 13/08), od 18. prosinca 2009., vezanom uz ispunjenje obveza iz Poglavlja 19. - Socijalna politika i zapošljavanje, područje - Suzbijanje diskriminacije, Europska unija pozvala je Republiku Hrvatsku na dovršavanje usklađivanja zakonodavstva u tom području, osobito u odnosu na iznimke od načela zabrane diskriminacije. Ujedno prima na znanje da je Hrvatska preuzela obvezu do kraja 2010. ispuniti sve uvjete pravne stečevine na tom području, prije svega one koji se odnose na iznimke od načela zabrane diskriminacije.
Zbog preuzimanja navedenih obveza na području suzbijanja diskriminacije, Vlada RH po hitnom je postupku u Hrvatski sabor uputila u proceduru Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije s Konačnim prijedlogom zakona. Njime se žele uvažiti sve primjedbe i komentari koje su stručnjaci Europske komisije iskazali tijekom ocjene usklađenosti važećeg Zakona s odgovarajućom pravnom stečevinom Europske unije. Kao nedostatak usklađenosti osobito je istaknuto područje iznimki od načela zabrane diskriminacije, propisano člankom 9. stavkom 2. Zakona, u kojem su iznimke preširoko postavljene.
Odredbe ovoga Zakona trebale bi pridonijeti djelotvornijoj i cjelovitijoj primjeni odredbi o iznimkama od načela zabrane diskriminacije, otklanjanju pojmovne neujednačenosti s propisima u području spolnog uznemiravanja te jasnijoj primjeni pojedinih njegovih odredbi.
Danijela Damjanović, dipl. iur.