Ugovor o radu može ipso iure prestati isključivo na jedan od načina predviđenih člankom 104. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11): smrću radnika, istekom trajanja ugovora o radu ukoliko je sklopljen na određeno vrijeme, kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža (ako ne postoji prethodni drukčiji dogovor poslodavca i radnika), dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, otkazom te odlukom nadležnog suda.
Dakle, u slučaju da radnik tijekom trajanja ugovora o radu navrši određene, zakonom propisane godine života i radnoga staža, ugovor o radu bi mu prestao ex lege (ako poslodavac ne bi sastavio aneks o produženju radnog odnosa, odnosno sklopio novi ugovor), odnosno bez odluke poslodavca. Takav ugovor o radu prestao bi prema stavku 3. istog članka Zakona, a svaki akt poslodavca o prestanku radnog odnosa imao bi samo deklaratoran značaj.
Međutim, postavlja se pitanje što se primjerice događa kada je radnik postavio zahtjev (tužbeni) za vraćanje na posao u slučaju nezakonitog i nedopuštenog otkaza, a u međuvremenu je došlo do ispunjenja prethodno spomenutih uvjeta za prestanak radnog odnosa ipso iure, odnosno radnik je tijekom postupka sudskog utvrđivanja odluke o otkazu nezakonitom i nedopuštenom, zapravo navršio 65 godina života uz već ispunjeni, prethodno spomenuti, uvjet minimalnih 15 godina staža osiguranja.
Okolnost da je radnik tijekom parničnog postupka navršio 65 godina života uz pretpostavljeni minimalno propisani staž svakako ni normativno ni stvarno ne može ipak biti bez utjecaja na njegov eventualno tako postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno pravo da bude vraćen na posao kao posljedica nezakonitog i nedopuštenog otkaza ugovora o radu.
Naime, zbog nastupanja prestanka radnog odnosa ex lege, dakle zbog prestanka radnog odnosa izravnom snagom zakonske odredbe, radnik jednostavno kao tužitelj u konkretnom pravnom sporu od tog trenutka izgubio bi ovlaštenje zahtijevati vraćanje na posao neovisno o tome je li pobijana odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu zaista nedopuštena i nezakonita.
Tome je tako i iz razloga što čak da se nezakonita i nedopuštena odluka o otkazu poništi od strane suda, za radnika bi zapravo ionako normativno nastupile posljedice kao da takva odluka poslodavca nije niti bila donesena.
Na ovakvom stajalištu stoji svakako i pretežita sudska praksa, te i Vrhovni sud RH (odluka broj Rev 3008/00-2, od 9. svibnja 2002.).
Dakako, pri formulaciji prethodno spomenutog tužbenog zahtjeva i ostvarivanja prava radnika kao i posljedica za poslodavca kod sudskog utvrđivanja otkaza ugovora o radu nezakonitim i nedopuštenim nužno bi trebao ostati u primjeni članak 117. Zakona o radu koji u svom 1. stavku propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će nakon određivanja prestanka radnog odnosa dosuditi radniku naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete toga radnika.
Daniel Sever, mag. iur.