Diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po zabranjenim osnovama, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Zabranjene osnove uključuju: rasu ili etničku pripadnosti ili boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolnu orijentaciju (članak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u nastavku ZSD).
Iznimno, razlikovanje osoba po navedenim osnovama dopušteno je ako se tim razlikovanjem otklanja postojeća neravnopravnost ili doprinosi poboljšanju položaja etničkih, vjerskih, jezičnih ili drugih manjina ili drugih skupina građana ili osoba diskriminiranih po osnovama iz članka 1. ZSD-a. Diskriminacijom se ne smatraju pozitivne akcije odnosno posebne mjere postupanja temeljene na odredbama zakona, podzakonskog akta, programa, mjera ili odluka čiji je cilj poboljšanje položaja osoba diskriminiranih po inače zabranjenim osnovama (članak 9. stavak 2. točka 2. ZSD). Pozitivne akcije ili posebne mjere u prošlosti su označavane terminom pozitivna diskriminacija. Termin se više ne koristi zbog neprimjerenosti. Naime, diskriminacija podrazumijeva razlikovanje koje je zakonom zabranjeno i rekli bismo, društveno neprihvatljivo. Stoga, diskriminacija kao neprihvatljiv oblik ponašanja, ne može biti pozitivna.
Poznato je da su u političkoj participaciji u Hrvatskoj, pripadnice ženskog spola u nepovoljnijem položaju od muškaraca. Kako bi se postigla stvarna jednakost, Zakon o ravnopravnosti spolova (u nastavku ZRS) propisuje posebne mjere poticanja ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Posebne mjere moraju provoditi državna tijela i tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i druge pravne osobe s javnim ovlastima ako je zastupljenost jednog spola u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40%. (članak 12. stavak 3. ZRS-a). Nadalje, posebne mjere moraju biti razrađene u planove djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova koji se donose svake četiri godine na osnovi analize položaja žena i muškaraca, razloga za uvođenje posebnih mjera, ciljeva koje treba postići, načina provedbe i metoda nadziranja provedbe (članak 11. stavak 1. ZRS-a).
Analize i planovi nužni su budući da je provođenje posebnih mjera opravdano i dopušteno samo dok traju razlozi zbog kojih su uvedene (točka 9. odluke Ustavnog suda RH, broj U-I-402/2003. od 30. travnja 2008.). Posebne mjere su privremeni instrumenti nužno vezani uz sustavne pojave, potkrijepljene statističkim podacima. Takvo shvaćanje Ustavnog suda u suglasnosti je sa stavovima Europskog suda za ljudska prava i direktivama Europske Komisije. Direktive Komisije kao i odluke Suda naglašavaju restriktivnu prirodu posebnih mjera.
Posebne mjere su iznimke od načela diskriminacije te ne smiju jamčiti bezuvjetnu i vremenski neograničenu prednost diskriminirane skupine u odnosu na većinsko stanovništvo jer tada predstavljaju izravnu diskriminaciju. Kriteriji moraju biti legitimni, situacijski, transparentni i podložni reviziji. Stoga ne čudi prigovor Europske Komisije Vladi u kojem je istaknuto da su iznimke od načela zabrane diskriminacije, propisane člankom 9. ZSD-a, preširoko postavljene.
S namjerom usklađivanja ZSD-a s Direktivama Komisije, Vlada je u srpnju 2012. Saboru uputila prijedlog Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije s Konačnim prijedlogom zakona. Prijedlog zakona u cijelosti mijenja članak 9. ZSD-a. Umjesto pozitivnih akcija uvodi se termin posebnih mjera, stavlja se veći naglasak na privremenu narav posebnih mjera i njihovu svrhu, koja je ostvarivanje stvarne (materijalne), a ne formalne jednakosti. Time je određivanje sadržaja pojma posebnih mjera usklađeno sa sudskom praksom Suda pravde Europske unije koji ove mjere, kao iznimke od načela zabrane diskriminacije, tumači restriktivno.
Zaključno, možemo napomenuti da sve članice Europske unije u svojim zakonodavstvima prihvaćaju mogućnost uvođenja posebnih mjera, na primjer, Grčka i Španjolska ustavom je propisuju kao obvezu državnih institucija. U Slovačkoj su posebne mjere načelno dopuštene, osim u području rasnih i etničkih manjina. Finska dopušta mjere samo kada je posrijedi jedna njezina nacionalna manjina, Sami narod. Dopuštene akcije uključuju širok raspon, od posebnih stipendija za romsku djecu u Mađarskoj, do zakonom nametnute obveze državnih tijela da aktivno promiču jednakost u Velikoj Britaniji i Finskoj.
O usklađivanju hrvatskog antidiskriminacijskog zakonodavstva s međunarodnim standardima možete pročitati više na portalu IUS-INFO u članku Je li suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj usklađeno s međunarodnim standardima?
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura: Horvat, A. (2008). Novi standardi hrvatskoga i europskoga antidiskriminacijskog zakonodavstva, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu (44) 6.