Institucije Europske unije, u skladu s načelima proporcionalnosti i supsidijarnosti te ovlastima koja su im dana osnivačkim ugovorima, donose pravne akte koji za cilj imaju harmonizaciju pravnih poredaka država članica. Time se postiže bolje funkcioniranje zajedničkog tržišta Europske unije.
Sekundarni izvori prava su uredbe (regulations), direktive (directives), odluke (decisions), preporuke (recomendations) i mišljenja (opinions), a donosi ih Europski parlament, djelujući zajedno s Vijećem.
Uredbe i direktive najvažniji su izvori prava Europske unije, budući da uvijek imaju obvezujući karakter i uvijek su upućene državama članicama. Međutim, za razliku od uredbi koje su u potpunosti izravno primjenjive, direktive obvezuju u pogledu rezultata koji se mora ostvariti.
Dakle, direktive obvezuju države članice kojima su upućene, što se tiče ciljeva koje treba ostvariti, a nacionalnim vlastima ostavljaju slobodu izbora načina i sredstva koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj.
Svrha direktive nije osiguranje jedinstvenog prava Unije, kao što je to slučaj kod uredbi. Činjenica da Unija dopušta državama da na način koji smatraju prikladnim ostvare ciljeve koji su određeni direktivama, govori nam da su direktive usmjerene na usklađivanje prava država članica, uz poštivanje raznolikosti nacionalnih tradicija i struktura.
Direktiva, dakle, neće zamijeniti zakone država članica, već pred njih stavlja obvezu da prilagode svoje nacionalno pravo u skladu s odredbama Zajednice. Na razini EU-a direktivom se utvrđuju ciljevi koje države članice, kojima je direktiva upućena, trebaju postići u određenom vremenskom razdoblju. To razdoblje, od donošenja direktive do trenutka kada će se zaista primjenjivati u svim državama članicama, naziva se implementacijski rok.
Moguće je da pravni sustav države članice već ostvaruje ciljeve određene direktivom i u tom slučaju država je dužna samo održati takav propis na snazi. Mnogo je češća situacija da su države dužne ciljeve postavljene na razini EU-a prenijeti u stvarne zakonske odredbe. Iako u načelu države članice imaju slobodu odrediti oblik i metode koje će primijeniti pri transpoziciji svojih obveza donesenih na razini EU-a u svoje nacionalno zakonodavstvo, kriteriji Unije koriste se da bi se ocijenilo je li to učinjeno u skladu s pravom Unije. Opće je načelo da je potrebno prava i obveze koje proizlaze iz direktive transponirati u nacionalno zakonodavstvo s dovoljno jasnoće i sigurnosti kako bi se građanima Unije omogućilo da se na njih pozovu. To najčešće uključuje usvajanje obveznih odredaba nacionalnog prava ili ukidanje odnosno izmjenu i dopunu postojećih propisa.
Ukoliko država članica ne poduzme potrebne mjere kako bi nacionalno zakonodavstvo ostvarivalo ciljeve direktive, Komisija protiv nje može pokrenuti postupak pred Sudom pravde kako bi je obvezala da uskladi nacionalne propise s direktivom. Isti postupak bit će pokrenut i protiv države koja, iako je izmijenila nacionalno zakonodavstvo, nije ostvarila ciljeve određene direktivom.
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u procesu pridruživanja Europskoj uniji, Republika Hrvatska preuzela je obvezu implementiranja načela i pravila zakonodavstva Europske unije (acquis communautaire - AC).
Vlada Republike Hrvatske donijela je 14. srpnja 2011. novu Odluku o instrumentima za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije (NN 93/11), u kojoj se kao novost posebno ističe propisivanje obveze navođenja naziva pravnih akata Europske unije s kojima se usklađuje prijedlog propisa u zasebnom članku u prvoj glavi (opće ili osnovne odredbe) predmetnog prijedloga propisa.
Takva nova praksa sustavno se uvodi u hrvatsko zakonodavstvo slijedom obveze koja za države članice proizlazi izravno iz teksta direktiva Europske unije, a sukladno kojoj u postupku donošenja propisa, kojima se provodi obveza iz pojedine direktive, države članice moraju osigurati pozivanje na tu odgovarajuću direktivu Europske unije prilikom službene objave propisa.
Danijela Damjanović, dipl. iur.