Kada govorimo o vertikalnom izravnom učinku norme pojedinog akta, mislimo na situaciju u kojoj se pravna ili fizička osoba, odnosno pojedinac, smatrajući da ima neko određeno pravo koje proizlazi iz norme prava EU, poziva na tu odredbu u odnosu prema državi. S druge strane, kod horizontalnog učinka, pojedinci se pozivaju na određene norme EU protiv drugih pojedinaca. Takvo razlikovanje učinaka kod direktiva je veoma bitno, jer se na njihove odredbe, za razliku od normi ostalih akata u pravu EU, pojedinci ne mogu pozivati u odnosu prema drugim pojedincima. Dakle, kod direktiva je moguć samo vertikalni izravni učinak i to iz razloga što smjernice ne mogu izravno stvarati obveze za pojedince, već samo za države pa tako u horizontalnom odnosu ne može nastati subjektivno pravo pojedinca u odnosu na drugog pojedinca.
Direktive ne proizvode prava i obveze samim građanima EU, već isključivo njihovim državama članicama te su za njih obvezujuće u pogledu ciljeva koje treba ostvariti. Na koji način će pojedina država članica ugraditi cilj Unije u svoje domaće zakonodavstvo, prepušteno je svakoj pojedinoj državi da odluči sama (više o direktivama općenito pročitajte u članku Direktive - usklađivanje prava država članica uz poštivanje raznolikosti).
Državama članicama nameće se dužnost da transponiraju svoje obveze koje su im upućene direktivom, u svoje nacionalno zakonodavstvo te da pritom samostalno izaberu oblik i metodu kojom će to učiniti. Od velike je važnosti da države transponiraju direktive u nacionalno zakonodavstvo na jasan i konkretan način te da se time ne stvaraju nepogodnosti za pojedinca. Iz takve eventualne situacije proizlazi čitav niz slučajeva pred Europskim sudom pravde, koji je naposljetku dao i definiciju izravnog učinka direktiva.
Direktiva proizvodi izravan učinak ukoliko su prava koja iz njenih odredaba proizlaze za građane dovoljno jasno i precizno utvrđena. Nadalje, direktiva mora biti bezuvjetna, što znači da ostvarivanje prava ne smije biti ničim uvjetovano. Kao posljednji kriterij, Sud navodi uvjet da je vrijeme određeno za provedbu direktive isteklo, odnosno da je protekao njezin implementacijski rok. Država je, dakle, dužna prilagoditi svoje zakonodavstvo pravu EU te se priznanjem izravnog učinka direktive kontrolira provedba prilagođenih propisa i sprečava kršenje prava, na način da Europska komisija pokreće postupak protiv države koja nije ispunila svoje obveze glede provedbe direktiva.
Predmetom Yvonne van Duyn v. Home office 41/74 Europski sud je nagovijestio postojanje izravnog učinka i kod direktiva. Time je Sud ostavio otvorenom mogućnost da i smjernice stvaraju subjektivna prava. Nastavno na taj slučaj, u predmetu Criminal proceedings against Tulio Ratti 148/78, javila se situacija u kojoj država nije u implementacijskom roku prenijela direktivu u nacionalno zakonodavstvo. Postavlja se pitanje proizvodi li tada direktiva izravni pravni učinak. Sud je u ovom slučaju obrazložio da i direktive mogu imati izravan učinak, no tek nakon proteka implementacijskog roka. Navedeni slučaj donio je sudskoj praksi i novo načelo prema kojem se nitko pa ni država ne može pozivati na vlastiti propust implementacije direktive u nacionalno zakonodavstvo, čime se nanosi šteta pojedincima. Stoga, ukoliko je odredba direktive jasna, konkretna i bezuvjetna, nacionalni sud je dužan štititi individualna prava te se pojedinci mogu osloniti na pravo EU u ostvarivanju tih svojih prava, a država se ne može pozivati na vlastiti propust da ispuni obaveze koje direktiva propisuje (načelo Estoppel).
U predmetu Becker v. Finanzamt Münster-Innenstadt 8/81, Sud naglašava da se pojedinci mogu pozivati protiv države koja propusti provesti smjernicu u nacionalnom pravu do isteka roka propisanog za provedbu smjernice ili ukoliko propusti provesti smjernicu na ispravan način, uvijek kada su odredbe direktive dovoljno precizne i bezuvjetne.
Tek je u predmetu Marshall 152/84 Sud potvrdio da direktive ne mogu imati horizontalni izravni učinak te je odlučio širokom interpretacijom pojma “države”obuhvatiti veći broj slučajeva pod koncept vertikalnog učinka direktive. Naime, pod “državom” se smatra država ne samo kao zakonodavac, već i kao poslodavac , odnosno kršenjem obveza države da provede direktivu ne smatra se samo da država nije na prikladan način uredila svoje propise, nego se preispituje i rad svih institucija koje se mogu dovesti u vezu s državom. Zaključan stav o proširenom pojmu države u smislu priznanja vertikalnog izravnog učinka direktivama, Sud je dao u predmetu Foster and others v. British Gas plc C-188/89. U tom je slučaju Sud pobliže odredio kriterije koje institucija mora ispunjavati, kako bi je se smatralo državom. Naime, takvo tijelo mora biti u nadležnosti ili pod kontrolom države, odnosno mora imati posebne javne ovlasti.
Bitno je, dakle, naglasiti da direktive ne proizvode učinke trenutkom njihova usvajanja. Time se smjernice, u pogledu izravnog učinka, razlikuju od uredbi koje proizvode izravan učinak već od trenutka njihova usvajanja ili stupanja na snagu. To proizlazi iz njihovih različitih svojstava, naime direktive, za razliku od uredbi, ne mogu izravno dodijeliti obveze pojedincima.
Što se direktiva tiče, državama je dan rok u kojem su dužne prenijeti norme prava EU u svoje zakonodavstvo u obliku i metodom koja se državama čini kao najpogodnija za ostvarivanje ciljeva koji su se direktivom željeli postići. Protekom navedenog implementacijskog roka, razlikujemo dva moguća ishoda. Ukoliko je do proteka roka direktiva provedena, njezin izravan učinak ne nastaje te se primjenjuje nacionalno pravo. Tek ako je država propustila transponirati direktivu u nacionalno zakonodavstvo ili ju je pogrešno transponirala, pojedinac se može pozvati na direktivu. Po proteku roka, nacionalni sud je dužan primijeniti direktivu i izuzeti iz primjene normu nacionalnog prava koja je u suprotnosti s direktivom.
Karla Štingl, dipl. iur.