U primjeni članka 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje: Zakon o naknadi), koji glasi:
"Prava iz ovog Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik), koji na dan donošenja ovog Zakona imaju hrvatsko državljanstvo.
U pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.
Nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju prednika, ako se drukčije ne sporazume (naknadno pronađena imovina)".
Do sada je bilo određenih prijepora i dvojbi, a možda se najpoznatija od njih odnosila na pravo bračnog druga pokojnog prijašnjeg vlasnika oduzete imovine na naknadu, kada bi on prema odredbama propisa o nasljeđivanju spadao u nasljednike drugog nasljednog reda. U svojoj Odluci i Rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-673/1996 od 21. travnja 1999. (NN 39/99 i 42/99 – ispravak), taj Sud iznio je stanovište da i u tom slučaju bračnom drugu prijašnjeg vlasnika pripada pravo na naknadu.
Od donošenja te Odluke prošlo je više od 13 godina i svima onima koji se bave naknadom oduzete imovine, zasigurno je dobro poznata.
Međutim, vezano uz pravo na naknadu, odnosno uz krug nasljednika koji imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu, u praksi (tada još) Upravnog suda Republike Hrvatske postavilo se pitanje izvršnosti nezakonitog rješenja o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, u slučaju kada je pravo na naknadu priznato nasljedniku, koji prema odredbama Zakona o naknadi i uvriježenoj sudskoj praksi, na tu naknadu ne bi imao pravo.
Naime, u Odluci Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-5056/2007 od 20. siječnja 2011., o tom je problemu zauzeto sljedeće stajalište: prvostupanjsko rješenje, kojim je tužitelju priznato pravo suprotno odredbama pozitivnih propisa, je nezakonito, ali samim time nije i ništavo u smislu odredbe članka 267. stavak 1. točka 6. Zakona o općem upravnom postupku.
U konkretnom slučaju predmetnim je rješenjem tužitelju vraćeno vlasništvo nekretnine koja je oduzeta (konfiskacijom) osobi koja s tužiteljem nije u propisanom rodbinskom odnosu. Tužitelju je time upravnim aktom dano pravo čije stjecanje zakonodavac nije omogućio. Radi se dakle o upravnom aktu kojim je ustanovljeno pravo za koje, za tužitelja (jer nije osoba koja to pravo može steći) nema podloge u Zakonu, time je, za korist tužitelja, došlo do povrede odredbe članka 9. Zakona o naknadi pa je, sada već pravomoćan upravni akt, nesporno nezakonit, ali nije protivan osnovnim načelima pravnog poretka.
Imajući na umu navedeno, valjalo je uzeti u obzir i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009., u kojoj Ustavni sud utvrđuje da stranke imaju legitimno očekivanje temeljeno na razumno opravdanom povjerenju u konačni i pravomoćni upravni akt, koje očekivanje predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (NN - MU 18/97, 6/99, 8/99, 14/02).
Naime, u spomenutom predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske nije riječ o tome da je zahtjev podnositelja za izdavanjem građevinske dozvole bio odbijen zato što nisu bili ispunjeni uvjeti za njezino izdavanje propisani zakonom. Suprotno od toga, u konkretnom je slučaju zahtjev za izdavanjem građevinske dozvole podnositelja utvrđen osnovanim, pa im je građevinska dozvola i izdana, a podnositeljima je njome konačno i pravomoćno priznato pravo gradnje, koju su oni i započeli.
Polazeći od pravnih stajališta Europskog suda, koje je u svojoj dosadašnjoj praksi i sam prihvatio, Ustavni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju podnositelji imali 'legitimno očekivanje' da će uvjeti iz građevinske dozvole, na temelju koje su na sebe preuzeli teret financijskih obveza, biti ispunjeni, s obzirom na to da se ono temeljilo na razumno opravdanom povjerenju u konačni i pravomoćni upravni akt koji je imao valjanu pravnu osnovu. Stoga nema dvojbe da je njihov zahtjev bio dostatno ustanovljen, a time i 'ovršan', što ga kvalificira kao „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Ustavni sud je stoga zaključio da je navedeno legitimno očekivanje samo po sebi konstitutivno za vlasnički interes podnositelja, pa je u konkretnom slučaju pravomoćna građevinska dozvola sastavni dio imovine podnositelja koja potpada pod jamstvo članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Stoga je i Upravni sud Republike Hrvatske, pozivajući se na navedeno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, ocijenio da je rješenje, kojim je naknada za oduzetu imovinu priznata nasljednicima koji nisu nasljednici prvog nasljednog reda, nezakonito, ali samim time ne i ništavo.