c S
U središtu

Opoziv oporuke kasnijim raspolaganjem imovinom darovanjem

26.11.2012 Pravo na opoziv oporuke proizlazi iz slobode oporučnog raspolaganja. Oporuku kao osobni i strogo formalni akt uvijek je moguće opozvati odnosno oporučitelj ju je ovlašten opozvati u bilo kojem trenutku svog života.

Prema članku 64. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03, 163/03), oporučitelj uvijek može opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka. Oporučitelj pisanu oporuku može opozvati i uništenjem isprave. U pogledu valjanosti opoziva oporuke, na odgovarajući način primjenjuju se pravila o valjanosti oporuke.

Nadalje, ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije, a ako je oporučitelj opozvao kasniju oporuku, ranija oporuka ponovno dobiva snagu, osim ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv oporuke (članak 65.).

Također, svako kasnije oporučiteljevo voljno raspolaganje stvarima ili pravom koje je oporukom nekome namijenio, smatra se opozivom namjene tih stvari, odnosno prava (članak 66.), dok će se oporučna raspolaganja u korist ostaviteljevog bračnog druga smatrati opozvanima ako je brak prestao na temelju pravomoćne presude nakon što je oporuka sastavljena, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojom oporukom (članak 67.).

U predmetu u kojem je odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske (broj Gzz 3/10-2 od 29. lipnja 2011.) upravo je bilo sporno je li kasnijim raspolaganjem imovinom, putem ugovora o darovanju, u kojem izričito nije navedeno da se njime oporuka opoziva, ostavitelj zapravo stavio izvan snage odnosno opozvao oporuku, koja je ranije sklopljena.

Tijekom postupka utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o pisanoj oporuci pred svjedocima koju je sastavio odvjetnik 4. siječnja 1982., a svjedoci su odvjetnik i njegov pisar. Tužiteljica nije uspjela dokazati da je pok. otac stranaka pri sastavljanju oporuke bio pod utjecajem alkohola, radi čega je bio nesposoban za rasuđivanje. Utvrđeno je da oporučitelj tu raniju oporuku (4. siječnja 1982.), nije opozvao kasnijom oporukom odnosno darovnim ugovorom (12. studenoga 1993.), jer nije izričito naveo da opoziva raniju oporuku.

Iz tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je predmetna oporuka (4. siječnja 1982.) pravno valjana. Pored toga, ta oporuka nije opozvana kasnijom oporukom - darovnim ugovorom (članak 105. - 107. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju - dalje: bivši ZN), pa ni u slučaju kada je predmet tog ugovora sva imovina obuhvaćena ranijom oporukom.

Zbog toga su sudovi u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je oporuka od 4. siječnja 1982. nevaljana, kao i da je opozvana darovnim ugovorom 12. studenoga 1993. Međutim, iz spisa proizlazi da je oporukom od 4. siječnja 1982. oporučitelj svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio kćerki - tuženici-protutužiteljici, a kasnijim darovnim ugovorom "oporukom" od 12. studenoga 1993., ostavio dio opisane imovine - nekretnina drugoj kćerki - tužiteljici.

Prema odredbama članka 105. stavka 1. bivšeg ZN-a, oporučitelj uvijek može opozvati oporuku u cjelini ili djelomično izjavom danom u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka, a prema odredbi članka 107. istog Zakona, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je nekome bio namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.

Obzirom na navedeno, zbog pogrešnog pravnog pristupa da kasnijim darovnim ugovorom iz 1993. nije opozvana ranija oporuka iz 1982., sudovi u konkretnom slučaju nisu raspravili niti utvrđivali odlučne činjenice je li oporučitelj raspolagao istom imovinom, odnosno kojom imovinom je raspolagao u kasnijem darovnom ugovoru iz 1993., a kojom u ranijoj oporuci iz 1982.

Stoga sud smatra da je zbog pogrešnog pravnog pristupa došlo do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i do pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo prihvatiti i u pobijanom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 408. u vezi članka 395. stavak 2. Zakona o parničnom postupku) radi utvrđenja je li i u kojem dijelu kasnijim darovnim ugovorom iz 1993. opozvana ranija oporuka iz 1982.

Dakle, iz obrazloženja navedene odluke proizlazilo bi stajalište Vrhovnog suda RH prema kojem kasniji valjani ugovor o darovanju, kojim je raspolagano istom imovinom koja je bila predmet ranije oporuke, takvu oporuku opoziva.