Propis koji uređuje izgradnju, upravljanje i korištenje grobljem je Zakon o grobljima. Njime se groblje definira kao ograđeni prostor zemljišta na kojem se nalaze grobna mjesta, komunalna infrastruktura i, u pravilu, prateće građevine kojima se u smislu tog propisa smatraju krematorij, mrtvačnica, dvorana za izlaganje na odru, prostorije za ispraćaj umrlih i sl.
Nadalje, odredbom članka 2. Zakona o grobljima propisano je da su grobovi komunalni objekti u vlasništvu lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba na čijem se području nalaze, pa zbog toga nositelji prava korištenja groba ne mogu biti vlasnici grobova te na njima ne postoji pravo vlasništva u smislu članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV) na način da vlasnik na stvari koja se nalazi u vlasništvu ima ovlast činiti što ga je volja.
Osobe mogu biti nositelji prava korištenja groba sukladno člancima 12. do 16. Zakona o grobljima i temeljem tog prava mogu koristiti grob radi ukopa nositelja prava korištenja groba, drugih osoba uz njegovu dozvolu, a pravo korištenja groba prenosi se na druge nositelje nasljeđivanjem ili ugovorom.
Predmet prava vlasništva i drugih stvarnih prava sukladno članku 2. ZV-a može biti svaka pokretna i nepokretna stvar, osim onih koje nisu za to sposobne, a stvari se definiraju kao tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koje služe ljudima za upotrebu, ali i sve drugo što je zakonom sa stvarima izjednačeno.
Pravo vlasništva prema odredbi članka 30. stavak 2. ZV-a, u sebi sadrži pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Pravo korištenja groba je pravo koje se vrši na stvari u smislu članka 2. stavak 2. ZV-a i ono je pravo koje ulazi u opseg prava koje čine pravo vlasništva, pripada njegovom nositelju i može se prenijeti nasljeđivanjem ili pravnim poslom.
O pitanju može li se dosjelošću (na temelju članka 159. ZV-a) steći pravo korištenja grobnog mjesta, odlučivao je Županijski sud u Bjelovaru, u odluci br. Gž-3378/2011-2 od 23. kolovoza 2012.
U tom predmetu tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju stupila u posjed predmetnog grobnog mjesta koje je uredno održavala i posjed joj nitko nije osporavao, a kako je od sklapanja navedenog ugovora, a to je više od 50 godina, tužiteljica u posjedu predmetnog grobnog mjesta, ispunile su se pretpostavke iz članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, glede stjecanja vlasništva nad predmetnim grobnim mjestom dosjelošću.
Iz navoda tužbe proizlazi da tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev na tvrdnji da je dosjelošću stekla pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja predmetnog grobnog mjesta kao pošten posjednik kroz vrijeme duže od 50 godina.
Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ona nositelj prava korištenja predmetnog grobnog mjesta, odnosno da je sunositelj toga prava u 1 dijela, iz razloga što se pravo korištenja grobnog mjesta može steći jedino derivativno i to davanjem na korištenje grobnog mjesta, kako to propisuje članak 9. stavak 1. Zakona o grobljima (NN 26/60), odnosno članak 13. stavak 1. Zakona o grobljima (NN 19/98), nasljeđivanjem ili ustupom, sukladno članku 12. Zakona o grobljima (NN 26/60), odnosno članku 15. stavak 4. Zakona o grobljima (NN 19/98) jer je pravo korištenja grobnog mjesta specifično subjektivno pravo nositelja tog prava i to pravo ne može se izvorno stjecati, dakle dosjelošću.
Zbog navedenog, neosnovan je zahtjev tužiteljice utemeljen na činjeničnom navodima da je kao pošten posjednik posjedovala predmetno grobno mjesto duže od 50 godina.
U odluci se ističe i da se izvršavanje prava korištenja grobnog mjesta ne može izjednačiti s posjedom stvari, odnosno to pravo ne može se posjedovati.
Tužiteljica tijekom postupka nije tvrdila da bi postala sunositelj prava korištenja grobnog mjesta, na temelju nasljeđivanja, odnosno ustupanja tog prava, pa joj stoga ne pripada niti pravo na sukorištenje predmetnog grobnog mjesta i unatoč činjenici što su u grobnicu izgrađenu na tom grobnom mjestu sahranjeni posmrtni ostaci njezinog svekra 1988. godine. Naime, sama ta činjenica ne ukazuje na zaključak da je pravo sukorištenja ustupljeno od osobe koja je, prema evidencijama nadležnog tijela, upisana kao korisnik tog grobnog mjesta, a ta osoba može sukladno Zakonu o grobljima dopustiti ukop posmrtnih ostataka svake osobe, pa je tako bilo moguće na predmetno grobno mjesto sahranili i osobu koja ne spada u krug članova obitelji upisane korisnice.