Također, moguće je iskoristiti i obje mogućnosti, ako nakon ispunjenja subjektivnog prava u pitanju povodom sudske presude utemeljene na izravnom učinku, pojedinac o čijem se subjektivnom pravu radi i dalje trpi štetu zbog zakašnjelog ostvarenja prava.
Budući da niti temeljni ugovori niti sekundarno pravo EU ne spominju pravo pojedinaca da od države traže naknadu štete, čak ni u specifičnim situacijama, a posebice ne kao opće pravo, postavlja se pitanje koje je opravdanje za razvoj ovog načela kroz sudsku praksu. Osnovna je motivacija Europskog suda pravde (u nastavku: Suda) nastojanje da se osigura djelotvornost prava EU. Odgovornost države proizlazi iz činjenice da je država članica odgovorna za stvaranje, ali prije svega implementaciju i primjenu europskog prava.
Doktrina odgovornosti država za štetu počinjenu pojedincima neizvršavanjem obveza utemeljenih u pravu EU, počela se razvijati 1991. godine presudom u predmetu Francovich i Bonifaci (C-6/90,C9/90).
Sud je, nakon što je podsjetio da pravo EU predstavlja novi pravni poredak čiji su subjekti ne samo države već i pojedinci, objasnio da bi “potpuna učinkovitost prava Zajednice bila bi narušena i zaštita subjektivnih prava koje ono stvara bila bi oslabljena ukoliko pojedincima ne bi bila pružena pravna zaštita kada su njihova prava povrijeđena kršenjem prava Zajednice za koje je odgovorna država članica“.
Za naknadu štete pojedincu odgovorna je država kao takva, bez obzira na to jesu li obvezu prekršile zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. Jednako tako, odgovorne prema pojedincu nisu nužno centralne vlasti, već to mogu biti niže razine vlasti, bez obzira na to radi li se o federalnim ili unitarnim državama, a odgovorna mogu biti ne samo tijela državne uprave, već i druga tijela s javnim ovlastima (tako Sud razlaže i u predmetu C-424/97).
Za nastanak odgovornosti države u konkretnom slučaju Sud u nizu predmeta (C-5-94, C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94iC-190/94) navodi tri osnovna kriterija za određivanje prava na naknadu štete:
- da je povrijeđena norma EU prava sa svrhom dodjele subjektivnog prava čiji se sadržaj tom normom može utvrditi;
- da je povreda dovoljno ozbiljna, a ona će to biti uvijek kada država u primjeni prekršene norme nije imala nikakvu ili je imala samo minimalnu diskreciju, dok će u situaciji u kojoj je diskrecija postojala povreda biti dovoljno ozbiljna ako je država očito i teško prekoračila granice te diskrecije;
- da postoji izravna uzročna veza između povrede norme i štete nastale pojedincu.
Europski sud ne spominje krivnju kao posebnu pretpostavku odgovornosti, ali je ona jedan od faktora koji nacionalni sudovi mogu uzimati u obzir pri procjeni je li država očito i teško prekoračila granice svoje diskrecije. Naime, u predmetu Brasserie (C-46/93) sud je naveo da se pri procjeni ozbiljnosti povrede može uzeti u obzir jasnoća i preciznost povrijeđenog pravila, mjera diskrecijske slobode ostavljene nadležnim tijelima, je li povreda namjerna ili nenamjerna, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne ...
Na sva pitanja odgovornosti države za koja Europski sud nije dao odgovor, primjenjuju se nacionalna postupovna i materijalna pravila, ali u granicama koje pravo EU određuje načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Prema načelu ekvivalentnosti, pretpostavke odgovornosti prema nacionalnom pravu ne smiju biti nepovoljnije od onih koje se odnose na slične domaće tužbe. Prema načelu djelotvornosti one ne smiju u praksi ostvarivanje naknade štete činiti nemogućim ili pretjerano teškim.
Kada Hrvatska postane članicom EU, europski institut odgovornosti države za štetu postat će dio našeg pravnog poretka jednako kao i ostatak acquis communautaire-a. To znači da će građanin Hrvatske moći pred domaćim sudovima tražiti da mu država naknadi štetu zbog toga što Sabor, Vlada i Ministarstva, druga tijela s javnim ovlastima, sudovi, lokalna zastupnička ili izvršna tijela, nisu izvršili neku obvezu utemeljenu u pravu EU čime je tom građaninu onemogućeno da uživa subjektivno pravo koje mu dodjeljuje norma prava EU.
Ustav Republike Hrvatske ne sadrži odredbe o odgovornosti države, odnosno drugih javnopravnih tijela za štetu koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom službenih osoba, već to prepušta zakonskom reguliranju. Temelj za propisivanje te odgovornosti ustavna su načela: vladavina prava, obveza svakoga da se drži Ustava i zakona i poštuje pravni poredak Republike Hrvatske i jednakost svih pred zakonom.
Institut odgovornosti države, međutim, nije novina u hrvatskom pravu, budući da odgovornost za protupravnu aktivnost sudova postoji i u kontekstu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U nizu posebnih zakona (Zakon o sustavu državne uprave, Zakon o sudovima, Zakon o službi u oružanim snagama RH, Zakon o policiji, Zakon o državnom odvjetništvu) propisano je da država odgovara za štetu koja nastane trećim osobama u svezi s njihovim radom. Budući da oni u pravilu ne sadrže posebne odredbe koje bi se primjenjivale isključivo na državu kao odgovornu osobu, na te se slučajeve primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku i Zakona o obveznim odnosima, koji kao način popravljanja imovinske štete određuje uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu u novcu (članak 1085. ZOO). Za popravljanje neimovinske štete, primjerice, predviđa objavljivanje presude ili ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena i dodjeljivanje pravične novčane naknade (članak 1099. i 1100. ZOO).
Važno je napomenuti da će Republika Hrvatska temeljem načela ekvivalentnosti i djelotvornosti procesnu autonomiju moći iskoristiti samo ako u slučaju povrede prava EU hrvatsko pravo bude jednako povoljno ili povoljnije od prava koje se inače primjenjuje na slične nacionalne tužbe, te ako ostvarivanje prava na naknadu štete ne bude učinjeno gotovo nemogućim ili pretjerano tegobnim.
Danijela Damjanović, dipl. iur