Člankom 52. Zakona o radu normirano je jedno od brojnih prava iz radnog odnosa. Tako je njime uređeno da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Nadalje, maloljetni radnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. Vrijeme odmora (stanke) ubraja se u radno vrijeme.
Treba navesti da je Zakon o radu propisao i to da ako posebna narav posla ne omogućava prekid rada radi korištenja navedenog odmora iz stavka 1. članka 52. Zakona o radu (koji se odnosi na punoljetne radnike), kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovog odmora.
Kad se govori o „posebnom zakonu“, kojeg spominje Zakon o radu, navedimo članak 5. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (NN br. 60/08 i 124/10) koji propisuje da mobilni radnici koji obavljaju mobilnu djelatnost u cestovnom prijevozu, osim u slučaju ako AETR (Europski sporazum o radu posade na vozilima koja obavljaju međunarodni cestovni prijevoz, sklopljen u Ženevi 1. srpnja 1970.) ne osigurava veću zaštitu, moraju najkasnije nakon šest sati neprekidnog rada imati stanku. Radno vrijeme mobilnih radnika u cestovnom prijevozu prekida se stankom koja traje najmanje 30 minuta, ako ukupni zbroj do tada obavljenih radnih sati iznosi između šest i devet sati, a stankom od najmanje 45 minuta ako ukupni zbroj radnih sati iznosi više od devet sati, s time da se navedene stanke mogu raspodijeliti na više razdoblja tijekom radnog vremena, a svaka od njih mora trajati najmanje 15 minuta.
Spomenimo i da se prema članku 3. Zakona o radu na radnike na pomorskim ribarskim plovilima ne primjenjuju odredbe toga Zakona o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru, te da će ministar nadležan za poslove rada, uz suglasnost ministra nadležnog za ribarstvo, donijeti pravilnik o radnom vremenu, odmorima i dopustima radnika na pomorskim ribarskim plovilima. Stoga je ministar gospodarstva, rada i poduzetništva, uz suglasnost ministra poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, donio Pravilnik o radnom vremenu, odmorima i dopustima radnika na pomorskim ribarskim plovilima (NN, br. 82/10).
Člankom 10. toga Pravilnika propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na dnevnu stanku (odmor) od najmanje trideset minuta, a maloljetni radnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno, s tim da se vrijeme odmora i u slučaju punoljetnog i u slučaju maloljetnog radnika ubraja u radno vrijeme. Kako vidimo, identično je propisano Zakonom o radu. Nadalje, tim je Pravilnikom propisano da ako posebna narav posla ne omogućava prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. i 2. navedenog članka (misli se na odmor i punoljetnog i maloljetnog radnika), kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja toga odmora.
Na stanku ima pravo i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, a također i radnik neovisno o tome radi li u dvokratnom ili jednokratnom radnom vremenu, ako određeni radni dan radi barem 6 sati. Nadalje, prema članku 46. stavak 1. Zakona o radu, ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena nije određen propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom. Na taj će način biti određeno i vrijeme kad se stanka koristi.
Ponekad nije fiksno određeno u koje vrijeme radnik mora koristiti stanku, već će biti određeno ili ugovoreno da se ona koristi u tijeku radnog vremena po vlastitoj želji, s time da se u praksi često stanka ne smije koristiti na početku ili na kraju radnog vremena (čime se izbjegava kasniji dolazak radnika na posao, odnosno raniji odlazak s posla).
Treba naglasiti da poslodavac nije ovlašten davati radniku novčanu nadoknadu za nekorištenje stanke. Naprotiv, ako poslodavac ne omogući radniku korištenje stanke, poslodavac pravna osoba čini teži prekršaj te ga se može kazniti novčanom kaznom u iznosu od 31.000,00 do 60.000,00 kuna, dok se poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe mogu novčano kazniti u iznosu od 4.000,00 do 6.000,00 kuna. Ako je takav prekršaj počinjen prema maloljetnom radniku, iznosi novčanih kazni udvostručuju se.
Moguće je da se kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu odredi i trajanje stanke dulje do 30 minuta. Također, prema mišljenju Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva od 10. prosinca 2009. godine: „Zakonom je određeno samo minimalno trajanje plaćene stanke u trajanju od najmanje trideset minuta tako da poslodavac, ukoliko to želi, može odrediti stanku i u duljem trajanju. Ukoliko je stanka određena u dužem trajanju moguće je da se dio stanke koji prelazi trideset minuta ne ubraja u radno vrijeme.“ Međutim, u vezi s takvim stajalištem Ministarstva postavlja se pitanje kako bi se i bi li se ta stanka dulja od 30 minuta vodila u evidenciji radnog vremena i je li bez pristanka radnika uopće moguće odrediti da radnik zbog dulje stanke bude ukupno dulje radno angažiran u jednom radnom danu (npr. od uobičajenih 8 sati), a da mu se to vrijeme ne smatra radnim vremenom, pa onda niti da mu ono bude plaćeno.