Provođenje ovrhe na plaći reguliraju odredbe Ovršnog zakona te ga prate odredbe Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10 i 112/12) i Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima kojim se, među ostalim, propisuje i postupanje s primanjima i naknadama izuzetim od ovrhe.
Navedenim Pravilnikom propisano je da je ovršenik dužan sukladno članku 212. stavku 1. Ovršnog zakona obavijestiti Financijsku agenciju (FINA) o uplatama primanja i naknada iz članka 172. Ovršnog zakona ili iznosa koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. Ovršnog zakona u slučaju provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Isto tako, propisano je da osnove za plaćanje donesene u postupcima pokrenutim prije 1. siječnja 2011. godine FINA izvršava prema propisima koji su važili u vrijeme pokretanja postupka, i to po postupcima propisanim u glavi IV. do VII. toga Pravilnika, te da se ovrha može provesti isključivo na dijelu primanja sukladno članku 173. Ovršnog zakona bez obzira na prethodno dane isprave o suglasnosti zaplijene plaće (članak 26. stavak 3. Pravilnika).
Upravo zbog odredbe članka 26. stavak 3. Pravilnika u praksi je postalo dvojbeno njezino tumačenje te se pojavilo stajalište da se, neovisno o tome kad je sastavljena isprava o suglasnosti zaplijene plaće, više ne smije plijeniti više od ograničenja propisanih u članku 173. Ovršnog zakona. S druge strane, postoje i sasvim suprotna (mišljenja smo i ispravna) stajališta.
Naime, kod traženja ispravnog tumačenja navedene odredbe treba naglasiti sljedeće:
Pravilnik je podzakonski akt, a izneseno tumačenje (koje se može naći i na web stranicama FINE) suprotno je zakonu koji je po pravnoj snazi iznad pravilnika. Osim toga, Pravilnikom o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima prema području koje je njegov donositelj sukladno zakonskom ovlaštenju trebao urediti nisu mogla biti uređena ova pitanja, a posebno ne suprotno zakonu. Naime, Pravilnik o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima provedbeni je propis Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a ne Ovršnog zakona.
Također, ako navedena odredba Pravilnika znači da se ona odnosi i na isprave o suglasnosti zaplijeni plaće, ovjerene prije 17. lipnja 2008., onda bi takva odredba bila protuustavna i protuzakonita. Naime, tom odredbom izmijenio bi se članak 369. važećeg Ovršnog zakona.
To znači da članak 26. stavak 3. Pravilnika o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima nije u suglasnosti sa Zakonom pa je iz tog razloga i nesuglasan s Ustavom prema kojem propisi moraju biti suglasni sa zakonom. Nadalje, ta odredba imala bi retroaktivan učinak što je suprotno članku 90. Ustava, koji propisuje da zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje, a samo iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
Dakle, u praksi bi trebalo navedenu problematiku tumačiti na način da ako je suglasnost za zapljenu dana i u odnosu na danas zaštićeni dio plaće, ali u vrijeme kada se mogla plijeniti cijela plaća (odnosno do 17. lipnja 2008.), tada je poslodavac po toj ispravi dužan postupati i zaplijeniti cijelu plaću.