Nemojmo niti na trenutak pretpostaviti da se radi o malom broju propisa. Navodimo samo neke od njih: Zakon o trgovini, Zakon o hrani, Zakon o elektroničkoj trgovini, Zakon o elektroničkom potpisu, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (NN 158/03, 107/07), Uredba o posebnim uvjetima za obavljanje trgovine na malo u određenim vrstama prodavaonica (NN 105/01), Uredba o mjerama sprečavanja nedopuštene prodaje roba na tržnicama i drugim otvorenim prostorima (NN 69/01) te brojni drugi pravilnici, naredbe, odluke itd.
Zaštita potrošača uređena je Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o općoj sigurnosti proizvoda, Zakonom o nedopuštenom oglašavanju. Posljednjim zakonom ostvaruje se zaštita od prijevarnog oglašavanja kojim se smatra ono oglašavanje koje dovodi u zabludu osobu kojoj je upućeno tako da će ta osoba poduzimati određene ekonomske akcije. Spomenutim zakonom štiti se i konkurencija na tržištu.
Prošlo je već cijelo desetljeće od donošenja prvog Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je mijenjan približavanjem Hrvatske Europskoj uniji u kojoj je već godinama razvijena politika zaštite potrošača. Tako smo 2007. godine dobili razrađeniji Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) kojim se u Hrvatskoj poradilo na sustavnoj zaštiti potrošača (u članku 1a. specificiraju se Direktive EU s kojima su usklađene odredbe Zakona o zaštiti potrošača).
Što sve uključuje zaštita potrošača? Pretpostavljamo da je prva pomisao - regulacija prava i obveza prilikom reklamacija robe, no, Zakon o zaštiti potrošača ima puno širu namjenu. Naime, on regulira pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, informiranje potrošača o svojstvima i cijeni robe i usluga, educiranje potrošača o njihovim pravima i obvezama, promicanje i podupiranje organiziranja potrošača kako bi štitili svoja prava itd.
Jedna od odredbi toga Zakona, zanimljiva s obzirom na neka telekomunikacijska trgovačka društva i njihovu politiku „upozoravanja“ korisnika na vrijeme plaćanja, jest članak 11. koji regulira pitanje plaćanja novčanih obveza.
Naime, Zakon o obveznim odnosima kao krovni lex generalis, u članku 177. navodi da ako se plaćanje vrši putem pošte ili druge pravne osobe kod koje se vodi račun vjerovnika, smatrat će se da je dug namiren kad banci (odnosno toj drugoj pravnoj osobi) stigne novčana doznaka u korist vjerovnika ili nalog dužnikove banke da odobri računu vjerovnika iznos naznačen u nalogu. Ako se plaćanje vrši putem pošte, sukladno istom članku, smatra se da je uplatom dugovanog iznosa pošti dužnik namirio svoju obvezu, a ako takav način namirenja nije dogovoren, dug je namiren kad vjerovnik primi novčanu doznaku.
U odnosu na Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis u članku 11. propisuje da je obveza koju potrošač plaća putem pošte, banke ili druge ustanove za platni promet namirena kad je takva ustanova primila od potrošača nalog za plaćanje, dakle ne kada vjerovnik primi novčana sredstva na svoj račun, već prije – predajom naloga na poštu odnosno banku.
Nemali broj puta čuli smo da određena trgovačka društva upozoravaju svoje korisnike da račune plaćaju na vrijeme jer je potrebno neko vrijeme da se njihova uplata evidentira kao podmirena. Takva praksa trgovaca je pogrešna, jer rok u kojem određeno trgovačko društvo „knjiži“ podmirena dugovanja nema veze s trenutkom u kojem se smatra da je dužnik svoju obvezu i podmirio. Jasno je koliku bi pravnu nesigurnost potrošači imali kada bi ovisili o organiziranosti i ažurnosti računovodstva svakog pojedinog trgovca.
Potrošač je dužan podmiriti novčanu obvezu do roka dospijeća, a koji rok je uvijek naveden u samom računu. Ako je račun podmiren na navedeni način, a trgovac to ne priznaje, potrošač može uložiti pisanu reklamaciju na propisan način, znači u daljnjem roku od 15 dana.
Napominjemo da se trgovca može prijaviti Državnom inspektoratu i to sukladno članku 145. Zakona o zaštiti potrošača, ako ne prizna da je račun plaćen sukladno članku 11. Zakona, u kojem je slučaju za trgovca pravnu osobu za navedeni prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 15.000,00-100.000,00 kn, a za trgovca fizičku osobu novčana kazna od 5.000,00-15.000,00 kn.
Neda Marasović, dipl. iur.