Donedavno su građevinari bili ponos hrvatskog gospodarstva sa značajnim rezultatima u zemlji i inozemstvu. Zapošljavali su velik broj djelatnika, služili kao poticaj mnogima da upišu studije (u prvom redu graditeljstva, ali i arhitekture, geodezije itd.) i punili državni i lokalne proračune. Danas je cijela branša u velikoj krizi, krizi kojoj se niti ne naslućuje pravi kraj. Država pokazuje volju za pomoć, tako je npr. osmišljen projekt uređenja fasada tzv. javnih građevina koji bi se iz uštede energije trebao samofinancirati, radi se na promjenama propisa koji bi trebali pojednostaviti ishođenje potrebnih dozvola itd. Iako mnogi kritiziraju ovaj projekt fasada kao minoran i kozmetički, treba samo poželjeti da imamo stotinjak takvih projekata i vjerojatno bi tada ukupno građevinarstvo bilo spašeno, a sve što se uloži, treba naglasiti, znači izravnu uštedu proračuna koji nije opterećen davanjima za nezaposlene (ako nema posla građevinari idu na zavod za zapošljavanje, što znači dodatan teret na strani države).
Ako je stanje baš takvo kako smo opisali, nije jasno zašto vlast (i državna i lokalna) ne samo trpi nego i podržava potpunu nejednakost građevinara s ostalim gospodarskim granama, a posebno s turizmom kojemu bez ikakvih kriterija daje apsolutnu prednost, iako bez građevinara ne bi moglo biti ni turizma (jasno je da vrijedi u velikoj mjeri i obrnuto). Konkretno, mislimo na zabrane radova koje se gotovo bez iznimaka propisuju općinskim i gradskim odlukama duž cijele obale (radi se o korištenju prava iz članka 251. Zakona o prostornom uređenju i gradnji), s trajanjem od lipnja do rujna, i to u gospodarskoj grani koja je zbog razloga koji su izvan ljudske moći (klimatski uvjeti) i tako po prirodi stvari blokirana ili barem bitno ograničena u dobrom dijelu godine, a posebno od studenoga do veljače.
Dakle, to je gospodarska grana koja je zbog prirodnih sila u velikom dijelu svoje aktivnosti sezonska djelatnost, da bi je nakon toga administrativno ograničili u velikom dijelu preostale „sezone“. Argument za ove mjere je samo mir turista, jer da se radi o domaćem stanovništvu zabrana bi trajala cijelu godinu, a to očito nije slučaj. Dakle, radi odmora turista i koristi od turizma zabranjujemo građevinske radove. Jasno je da se tu nema što kazati ako se radi o npr. miniranju i sl. (jer pravo na rad imaju i oni koji rade u turizmu), ali treba uzeti u obzir količinu buke koju proizvode bez ikakve intervencije i zabrane vlasti mnogi drugi, pa i sami turisti i oni koji ih uslužuju.
Tako u gotovo svakom od poznatijih turističkih središta na samoj rivi ima bezbroj lokala koji rade gotovo cijelu noć i bukom ugrožavaju one koji bi htjeli spavati, a buka je daleko jača od pretežitog dijela graditeljskih radova. Buka koja dopire od automobila i motora na prostorima na kojima promet nije zabranjen također je često daleko jača od velikog dijela građevinskih radova. Treba konačno kazati da nema mogućnosti zabrane radova ako se izvode tamo gdje je utvrđen interes Republike Hrvatske, kao i da postoje brojni radovi koji ni ne zahtijevaju ishođenje posebnih dozvola, npr. na održavanju komunalne infrastrukture, i tada postoji paradoksalna i protuustavna situacija da se istodobno na istoj lokaciji jedni radovi zabranjuju, a drugi dopuštaju. Isto tako cijelu godinu nesmetano rade i oni koji su na glasu kao najveći zagađivači (cementare, termoelektrane...) čije imisije smetaju svima pa i turistima i to iz jednostavnog razloga što imaju dozvolu za rad – istu tu dozvolu imaju i građevinari, ali izgleda da za njih vrijede neki drugi zakoni.
Postoji jedno rješenje koje bi moglo pomiriti suprotstavljene strane i donijeti korist svima, od građevinara preko turizma do same države u najširem smislu tog pojma. To je propisivanje gornje granice decibela čije bi se prekoračenje strogo sankcioniralo, uz dodatak posebnih mjera koje bi spriječile onečišćenje (npr. prašinom). U ovom slučaju ne bi se događalo da se zabranjuju i unutarnji građevinski radovi, da se s lokacije izgradnje na udaljenost od nekoliko kilometara prevoze pločice koje se tamo režu da bi se ispunile ugovorne obveze, a prestala bi i po Ustavu RH zabranjena nejednakost pred zakonom. Kako bi bilo da, primjerice, građevinari kolektivno zatraže da plaćaju obveze za 7 ili 8 mjeseci godišnje umjesto za 12 i da za te preostale mjesece zatraže da im država nadoknađuje troškove barem minimalnih plaća?
Mišljenja smo da su građevinari naprijed opisanim stavljeni u neravnopravan i nejednak položaj na tržištu, suprotno odredbama Ustava RH (Članak 14. stavak 3.: Svi su pred zakonom jednaki. Članak 49. stavak 2.: Država osigurava svim poduzetnicima jednak položaj na tržištu). Ako se postojeće stanje ipak nastavi (što je vrlo vjerojatno), onima koji se osjećaju oštećeni na raspolaganju stoji nekoliko pravnih mogućnosti. U prvom redu to je inicijativa za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti pred Ustavnim sudom RH, i to kako navedene zakonske odredbe tako i podzakonskih akata donesenih na temelju te zakonske odredbe. To je dobar put, ali je objektivno teško računati (čak i ako odluka bude pozitivna) da će se to brzo dogoditi.
Zato bi bilo dobro (pored pokretanja tih postupaka) izvršiti što veći strukovni pritisak na tijela vlasti da se da tumačenje članka 251. Zakona o prostornom uređenju i gradnji na način da se jasno odrede ovlasti jedinica lokalne samouprave (ili da se taj članak jednostavno stavi izvan snage ili privremeno što više ograniči). Argumenata ima više nego dosta, u tekstu smo naveli jedan mali dio, a već i na temelju toga izgleda nam više nego jasno da je postojeće stanje neizdrživo.
Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer