Nije rijetkost da dužnik nastoji izbjeći isplatu vjerovniku raspolaganjem svojom imovinom na način da je određenim pravnim poslom prenese na neku drugu osobu, što dovodi to toga da se vjerovnik nema iz čega naplatiti. Međutim, treba upozoriti da takvo postupanje dužnika neće ostati bez posljedica.
Raspolaganje dužnika koji, da bi izbjegao plaćanje vjerovniku, svoju nekretninu daruje trećoj osobi čime ostaje bez sredstava za podmirenje vjerovnikove tražbine, može se pobijati budući da je učinjeno na štetu vjerovnika. O tome govore odredbe članka 66. – 71. Zakona o obveznim odnosima. Treba napomenuti da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
Stoga se takvo besplatno raspolaganje u vidu darovanja nekretnine trećoj osobi može pobijati tužbom koju će vjerovnik podnijeti protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika. Ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao. No, tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.
Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Tužba za pobijanje odricanja od nasljedstva može se podnijeti u roku od tri godine, s time da se rok računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.
Ono što je posebno važno kod instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji je rok u kojem se može podnijeti tužba za pobijanje tih radnji. Kao temeljno pravilo treba naglasiti da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku jedne godine ako se pobija naplatno raspolaganje, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. Zakon nadalje propisuje da se „rok računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija“, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
Kad se poduzeta pravna radnja, koja se pobija, odnosi na raspolaganje nekretninom (npr. ugovorom o darovanju, ugovorom o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju) postavlja se pitanje računa li se taj rok od dana sklapanja ugovora ili od dana kada je treći, koji je na temelju nekog od navedenih pravnih poslova stekao osnovu (titulus) za stjecanje vlasništva nekretnine, upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu (odnosno od dana podnošenja prijedloga za uknjižbu svog prava vlasništva)? To osobito s obzirom na činjenicu da nerijetko prođe mnogo vremena od dana sklapanja ugovora pa do podnošenja prijedloga za uknjižbu, a i s obzirom na činjenicu da do uknjižbe vlasništva na trećeg, vlasništvo formalnopravno još nije preneseno.
Sudska praksa smatra da rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji koje se odnose na raspolaganje nekretninom teče od dana sklapanja ugovora. To je vidljivo iz sljedeće odluke: „Kako je besteretno raspolaganje dužnika prema trećoj osobi (ovdje tuženiku) učinjeno darovnim ugovorom od 12. rujna 1996. temeljem kojeg je tuženik upisom u zemljišne knjige postao vlasnikom 25. rujna 1996. rok za podnošenje tužbe istekao je 13. rujna 1999. S obzirom na činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 12. prosinca 2000. to su pravilnom primjenom gore citiranih odredbi sudovi nižeg stupnja odbili zahtjev tužitelja glede raspolaganja dužnika koji se tiče jedne polovice darovane nekretnine koja je darovana darovnim ugovorom od 12. rujna 1996.“ (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-82/2008-2 od 29. listopada 2008.).
Također, prema Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 488/2009-3 od 4. studenoga 2009.: „Ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja teretno raspolaganje, pa se pobijanje toga raspolaganja može zahtijevati u roku jedne godine od sklapanja ugovora“.
No, takva praksa vjerovnike može dovesti u nezavidan i neravnopravan položaj budući da ne postoji neki javni registar sklopljenih ugovora o prijenosu vlasništva nekretnina iz kojih bi vjerovnici mogli nedvojbeno utvrditi je li njihov dužnik raspolagao svojom nekretninom. To bi vjerovnik mogao utvrditi jedino uvidom u zemljišne knjige, gdje bi mogao vidjeti da je (ako još nije došlo do uknjižbe) podnesen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva.